Parola tvornice radnicima odavno je mrtva. Koliko su doista tvornice bile radničke može se samo raspravljati. Sigurno, da je postojao određen utjecaj radnika na pojedine segmente poslovanja i svakako određena sigurnost koju su radnici uživali u odnosu na postojeći rukovodni sastav kojim je rukovodio kako se tada nazivalo direktora inokosni poslovni organ. Radnici su preko svojih predstavnika sudjelovali u upravljanju, a o tome kako su bili zastupljeni pri donošenju odluka odlučivali su svojim izborom predstavnika. Dobar predstavnik koji je pošteno izvršavao svoju dužnost vodio je računa o radničkim pravima. No ta su vremena prošla, prošlo je doba radničkog samoupravljanja koje je u ono vrijeme znalo počesto biti predmetom viceva i mi smo uletjeli u kapitalizam. Kakav je on svi znamo i dobar i loš. Mnogi ga vole nazivati divljim kapitalizmom, ali to je ipak tema za neku drugu priliku.

Privatizacija društvene imovine pretvorene u državnu izvršena je na način kako je i izvršena. Posljedice su tu i sada ih treba riješiti. Gledam radnike Željezare Split. Ponovo štrajkaju glađu ne znam više po koji put, da čovjek ne povjeruje. Opet su prevareni i poniženi. Obećanja ostaju samo obećanja. Imali smo priliku ovih posljednjih godina često gledati radnike kako pokušavaju sačuvati i spasiti nešto što su oni godinama stvarali, a sada to isto netko drugi pred njihovim očima uništava. Bore se oni, ali mislim da ih nitko ne shvaća ozbiljno. Fond za privatizaciju ne nalazi za potrebno, da sve slične slučajeve koji su upravo njihovim odlukama tako završili što prije rješava. Šuti i ministar gospodarstva. Šute uglavnom svi, a ne bi trebali. Njihov je zadatak sačuvati državnu imovinu koju su stvarale prijašnje generacije i raspolagati njome na način dobrog gospodara, jer zbog toga i postoje, ali svi pozivi očajnih radnika ne nalaze na odgovore. Spomenula sam samo neke, ali svi smo svjesni da neuspjelih privatizacija koje i dan danas stoje neriješene ima mnogo. Ugovori koji su sklopljeni, a nisu ispunjeni uvjeti koji su ugovoreni ne raskidaju se. Zašto? Odgovor na to pitanje trebao bi dati Fond za privatizaciju, ali teško da će netko na to pitanje dati odgovor, a što to znači? Možemo pretpostaviti svašta. Možemo misliti svašta, ali koja korist od toga. Možda da ministar u okviru svojih obveza i ovlasti ipak krene malo uzburkati vodu u toj močvari.

No kada smo kod radnika postavljam si jedno posve pragmatično pitanje. Koliko su oni uopće zainteresirani danas za prosperitet tvrtke u kojoj rade? Odnosi se to na one koji još nisu shvatili, da od njihove angažiranosti za prosperitet tvrtke ovisi i njihova budućnost. Ne mislim samo na privatne tvrtke, jer pretpostavljam, da njihovi vlasnici vode računa o svojoj imovini već mislim i na one koji rade u državnim tvrtkama koje prema svim pokazateljima ne pokazuju baš neke rezultate poslovanja, a oni koji njima upravljaju redovno nas obraduju nekom novom aferom. Država više nije u mogućnosti biti kasica-prasica iz koje se mogu nadoknađivati dubioze, a to znači da treba poraditi na svijesti radnika, da nesposobnim i svim drugim nepoželjnim potezima pokušaju stati na kraj i da kažu dosta je bilo toga, jer će račun u konačnici doći svima nama na naplatu. Sindikati, čast izuzecima, razjedinjeni istupaju samo deklarativno, da ne zaboravimo kako su oni tu, pa i od njih nema velike koristi, a šanse da se ujedine i nastupe jedinstveno su gotovo utopija. Nije potrebno raditi posebne analize treba samo izbrojati koliko sindikata imamo i kako odbijaju istupati zajednički, jer svaki od njih želi eventualni uspjeh pripisati sebi. I što sada? Vrijeme je za otrežnjenje, jer u suprotnom čeka nas jedna veoma neugodna i tragična sudbina, a ceh već sada u najvećoj mjeri plaćaju radnici koji ostaju bez posla i preostaje im samo nada, da će budućnost donijeti neka bolja vremena.