Velika je šteta što nitko do danas nije izračunao koliku su štetu nanijeli Hrvatskoj njezini veliki domoljubi. Proces je to koji je započeo već 90-tih godina, a nastavio se sve do danas. Mali obični ljudi naviknuti na odricanja isprva sve to nisu odmah ni uočili, a kasnije je već sve bilo kasno. Zaslužni su ljudi preuzeli na sebe obavezu zbrinuti imovinu koja je stvarana desetljećima, jer netko se ipak za nju morao pobrinuti, a za to svakako nisu prema mišljenju političke elite bili sposobni obični građani.

 

Privatizacije svega što je iole vrijedilo uzele su maha, a oni kojima je doista stalo do ove zemlje brinuli su o njezinu opstanku, da bi cijelu situaciju sagledali kada je već bilo kasno. Prvaci u domoljublju uzeli su i nakon toga rasprodali ono što im je bilo kao takvima poklonjeno, a radnici su završavali na burzi rada ukoliko se nisu snašli na neki drugi način. I što nakon toga možemo reći nego nikome ništa. Onaj mali broj domoljuba koji se našao pred licem pravde relativno je dobro prošao, jer sankcije koje su dobili nisu adekvatne djelima koja su počinili. Slušali smo godinama o tome kako će opljačkano biti vraćeno, ali ipak je sve ostalo na obećanjima, a znamo da narod kaže: Obećanje ludom radovanje!

 

Ništa bolje nije ni danas. Još uvijek imamo boraca za bolju Hrvatsku. Teško je i zamisliti zašto netko odlazi sa dobro plaćenog radnog mjesta raditi u državnim institucijama za nekoliko puta manju plaću samo zato što je domoljub koji želi pomoći svojoj zemlji. To mogu vjerovati samo naivci. Nema više mogućnosti za raznim privatizacijama, ali zato ima položaja na kojima si pojedinci mogu itekako dobro osigurati budućnost, jer poznanstva koja steknu kroz takav rad dobro će iskoristiti sutra za osobne interese. Stoga ja naprosto ne vjerujem svima onima koji se nekih dužnosti prihvaćaju samo zato što vole ovu zemlju i žele joj pomoći. Možda sam previše samouvjerena, ali mislim da tako misli i velika većina građana.

 

Ovu igru nisu prihvatili samo pojedinci nego i neke institucije koje se također busaju u prsa svojim domoljubljem. Možda je to neka zarazna bolest, ali činjenica je da svatko na svoj način želi oteti bar dio kolača koji mu ne pripada. Negiraju se i neki davno potpisani međunarodni sporazumi kojima su riješena sporna imovinska pitanja, pa se ista ponovo otvaraju, a tko je tome kriv? Svakako ne obični ljudi, već oni koji su proteklih godina vladali ovom zemljom i ponašali se kao da nije njihova. Nadajmo se da će i tome doći kraj, jer ponovno otvaranje pitanja već davno podmirenih dugova upropastiti će nas do kraja. Ostaje još samo pitanje koliko smo mi stvarno suverena zemlja koja zna čuvati svoje interese.