Zadnjih dana nisam pisao ništa. Svaki dan se borim na dva fronta. Pokrećemo novi obiteljski projekt, pa mi to uzima svaki slobodan trenutak. Ali radeći na njemu, dobivam sve jasniju sliku stanja duha naše nacije. Da neko ne kaže da sam zaboravio susjede, e pa nisam ni njima nije bolje niti drugačije. Balkan je konačno došao na "Balkan". Možda još imamo neraščišćenih računa i otvorenih pitanja ali jedno nam je zajedničko, brodovi nam već dugo ne plove, uzimaju vodu a kaljužne pumpe nikada nisu ni počele raditi.

Ovaj projekt na kojem radimo u principu je regionalnog karaktera, pa se koriste sva moguća poznanstva i obiteljske veze kako bismo se dobro spremili za svaku fazu razvoja, a one na samom početku u uključuju i susjedne nam države. Pa u svemu tome samo slušam jednu te istu stvar. Svima je zajedničko " u klincu smo", "skršilo nas", "ne možemo više"...... Pa zar smo morali postati slični baš u takvoj situaciji ? Nismo li mogli približiti razmišljanja nekim uspjesima ? Ali pustimo to na stranu i vratimo se u stvari tome gdje jesmo. Fizički u jugoistočnoj Europi ili kako nas vole nazivati "Balkanu". Moralno ? E to je poduža tema za raspravljati, ali ako ću upoređivati sa nekim drugima nacijama vrle nam Europe, naši kada kradu to ne skrivaju a oni "fini" iz Europe to rade u rukavicama pa skrivaju ko zmija noge. Stoga naše "moralno" stanje gledajući nas iznutra je trulo ali mjereći nas sa "finima" i nismo tako loši. Financijski ? Vrlo je jednostavno uskoro nas neće biti na financijskoj karti Europe, barem ne kao samostalnih država, postati ćemo neki prostor označen neki znakom nalik "kravi muzari". Da muzu nas oni koje smo izabrali da rade za nas, muzu nas oni koji nam kao žele pomoći, ma svi nas muzu kao krave. Do kada ? Ja stvarno više ne mogu to niti zamisliti.

Da ne bi pomislili da sam pesimističan, nikako, ja sam samo realan i tražim način da sve to nekako izbjegnem. Još ga nisam našao, ali svejedno se ne predajem. Kada smo krenuli u novi projekt, odlučili smo i zadnje financijske rezerve uložiti u nešto to smatramo odličnim projektom. E pa sada dali su problemi koje svaki dan uočavamo dovoljan razlog da stanemo ? Ne nisu. U stvari ti isti problemi za koje mi osobno nemamo način da ih riješimo, postaju svojevrstan pokretač drugačijeg načina razmišljanja o našem projektu. Postaju generator idea i korekcijski faktor ograničavanja poduzetničke mašte do nivoa realnih mogućnosti. Pravi pravcati izazov tek počinje sa jačanjem krize, ali nikako ne postaje razlog za odustajanje ili isprika za neuspjeh. Ma znam da smo svi u "klincu", ne vidi se "izlaz iz ovog tunela" a kamoli "svjetlo" na kraju istog, nigdje novaca, nigdje mogućnosti i mogao bih tako još satima. Ali neću.

Ono što želim reći svima, ma sve je to stvarnost i sve je to istina, ali kada se nakon svega predate i duhom, e onda ste stvarno izgubili. Znam da se osjećamo nemoćnima, frustriranima, bijesnima ali sve to su samo osjećaji koje se može otjerati iz glave i ma kako teško bilo nabrijati sebe na pozitivu. Teško je uz sve te silne probleme razmišljati pozitivno pogotovo što je daleko lakše biti pesimist nego optimist. Ali "svjetlo na kraju tunela" lako je vidjeti u mašti. Znam da će sada mnogi reći, ali mašta nije stvarnost i možda će djelom biti upravu, ali na to ću ja reći ovako: "maštao je da Vinci", "maštao je Einstein", " maštao je Armstrong", puno njih je svoje snove i ostvarilo. Neke snove su doživjele kasnije generacije, a puno njih su ostvarili ljudi koji su maštali, osobno.

Stoga maštajte uspjehe i tražite načine za ostvariti svoje snove. Ne predajte se,  je l' tako neće biti bolje ni vama, ni vašim bližnjima, niti društvu u cjelini.

Želim vam  puno pozitvnih vibracija i uspjeh.