Od malih nogu uče nas kako se ne smije lagati. Ipak unatoč svemu počesto više volimo uljepšavati neke stvari, jer nam se to čini lakšim nego priznati istinu, ali kada to prijeđe sve granice zapitamo se što se događa. Ovih smo se posljednjih mjeseci ili možda čak i godina previše često susretali sa lažima ili kako neki vole reći ne govorenjem istine. Drugim riječima laž je postala način zaobilaženja istine koja je itekako bolna za ovu zemlju.

Trenutačno je pozornost i glavna preokupacija naroda analiza tko govori istinu, a tko je zaobilazi u aktualnim aferama. Odnosi se to na sve moguće aspekte naše svakodnevnice radilo se to o bilo kojem problemu koji nas muči i kao pojedince i kao zajednicu u cjelini. Gotovo je nemoguće saznati pravo stanje u kojem se nalazi država. Narodu se plasiraju bezvezna obrazloženja koja veoma često nemaju veze sa stvarnošću i istinom.

Stoga se postavlja pitanje tko ima pravo na zavaravanje ili laganje naroda. Nitko. Unatoč tome izgleda da ne postoji način na koji će javnost saznati istinu i o veoma bitnim stvarima, a ne samo o nekim bezvezarijama. Pitam se postoji li način da se nekoga natjera da konačno jasno i glasno kaže istinu. Naravno da ne postoji, jer svi koji odgovaraju ili su odgovarali za sudbinu ove zemlje štite u prvom redu sebe i svoje pozicije.

Analitičari svih vrsta mogu i dalje zabavljati javnost svojim stručnim analizama istupa pojedinaca pred javnošću, ali do rješenja problema koji guše ovu zemlju neće doći. Zavaravanje javnosti postalo je sastavni dio našeg života i možemo samo do daljnjega nadati kako će ipak doći dan kada će laži i neistina biti bar malo manje.