Komentari o propasti turističke sezone počeli su još u rano proljeće. Prognoze su bile više nego loše. Prognozirali su svi i oni koji se razumiju i oni koji se ne razumiju u turizam. Kako je vrijeme odmicalo tako se počelo pokazivati da dežurni katastrofičari baš i nisu postavili točnu prognozu. Autoceste su bile prepune vozila. Postizali su se rekordi u broju vozila koja su prošla njima. Avio promet je također bilježio znatna povećanja. Trajekti su bez prestanka vozili turiste na otoke. Dakle sve su to bili pokazatelji da sezona neće propasti.

Ljeto nam se odužilo i još smo jučer mogli vidjeti kupače na plažama, ali i japanske turiste koji se žale na preveliku vrućinu na Jadranu. Sve bi nas to trebalo zadovoljiti u ovoj ekonomskoj krizi koja vlada svijetom, ali ne, pa zašto bi mi bili zadovoljni? Iako prvi izvještaji govore o većem broju dolazaka turista, a time i većem broju noćenja, povećanju broja nautičara i kampista, dežurni katastrofičari su nezadovoljni. Njih bi vjerovatno najviše usrećilo, da se je sve odvijalo posve suprotno. Kako je prokleto ljeto moglo potrajati do prve dekade desetog mjeseca, a oni su poželili kišu već za Bartolovo, jer to bi bio red. Kakva je to godina kada u drugoj polovini osmog mjeseca ne udari kiša?

Jučer slušam kako i dalje kažu vidjeti ćemo kakva je bila zarada. Pa naravno da je to bitno, ali zar bi zarda bila veća da je došlo barem 20 posto manje turista? Nevjerovatno kakvi smo mi to ljudi, što god da nam krene mi nezadovoljni. Nesretni smo ako imamo, nesretni smo ako nemamo. Nisam uspjela vidjeti one male ljude koji žive od turizma, da ih je netko upitao kako su oni zadovoljni. Govore samo šefovi velikih hotela koji su digli cijene u nebesa, pa sada kažu manja je zarada, a unaprije su znali da se treba prilagoditi uvjetima na tržištu. I što na kraju reći nego jadna zemlja koja obiluje tolikim pesimistima, koji misle da je njihovo poslanje svojim crnim prognozama stvarati što veću depresiju kod građana.