Ovih dana odluka o smještaju radioaktivnog otpada iz cijele zemlje u Institut Ruđer Bošković u Zagrebu izazvala je i aktivan otpor građana tog dijela grada, ali i raznih udruga za zaštitu okoliša. Naravno odgovorni su šutke prešli preko tih prosvjeda, ali im se pridružila ravnateljica tog instituta za koju nitko ne bi smio reći da nije kompetentna izreći svoje mišljenje o ovoj odluci donesenoj zbog zatvaranja 15. poglavlja pregovora za ulazak u EU.

Dapače gđa. Ramljak uz potporu svojih kolega odbija potpisati ugovor o smještaju tog otpada u njezin institut svjesna svih opasnosti koje krije takva odluka. Područje je potpuno nepodesno zbog gustoće naseljenosti, blizine centra grada, ali i zbog svog položaja na izrazito trusnom području. Zanimljivo je da se u proteklih deset godina nije uspjelo poraditi na tom problemu i pronaći daleko povoljnije rješenje neopasno za zdravlje i život građana, već se odlučilo da Zagreb postaje jedini grad u svijetu u kojem se skladišti nuklearni otpad.

Doista nakon raznih zabrana koje se provode protiv pušenja, pijenja i svih drugih po mišljenju stručnjaka opasnih poroka za građane sada ih se bez imalo grižnje savjesti želi izvrgnuti opasnosti od radioaktivnih zračenja. Da nije tužno bilo bi smiješno, ali još je tužnije kako se narod želi uvjeriti da opasnosti nema. Nitko ne želi da Hrvatska ne uđe u EU, ali ne po cijenu ugrožavanja sigurnosti građana i vlada bi o tome trebala itekako voditi računa, ali nažalost to nije tako.

Ovaj najnoviji događaj sa zanemarivanjem zaštite zdravlja građana samo dokazuje zašto se ljudi protive i korisnim projektima, jer naprosto nikome ne vjeruju. Nebriga se pokazuje u nizu primjera ugrožavanja okoliša gdje bi nadležni organi trebali intervenirati, ali oni to ili ne čine ili čine dosta neozbiljno i neučinkovito, pa im više narod ne vjeruje. Stoga gospodo razmislite koliko je licemjerja u odlukama o zabrani pušenja u odnosu na izlaganje građana radioaktivnom djelovanju i opasnosti koje ono nosi.