Godinama sa više ili manje interesa pratimo rad raznih udruga za zaštitu prirode. Mnogima se njihov rad čini gotovo besmislenim, jer ga smatraju pomodnim ili čak i nepotrebnim gubitkom truda i vremena. Nesvjesni posljedica koje nam nosi svakodnevno devastiranje okoliša olako se prelazilo preko mnogih negativnih pojava, a one su počele u 18. stoljeću kada se vjerovalo da su prirodni resursi neiscrpni i da pod svaku cijenu trebaju služiti čovjeku koji je bio stavljen u centar svega na ovom planetu premda je već Pitagora upozoravao na potrebu skladnog suživota sa prirodom.

Dvadeseto stoljeće donijelo je sve moguće načine uništavanja prirode i zagađenja prirodnog okoliša, ali je stvorio i organizacije koje su nastojale ukazati na potrebu čuvanja ekosistema o kojem ovisi daljnja sudbina ne samo prirode nego i ljudske opstojnosti. Čovjek u želji za ostvarivanjem svojih materijalnih potreba sve je manje vodio računa o tome. Zagađivanje prirode i narušavanje njezine ravnoteže vršilo se i vrši se na sve moguće načine. Vlade mnogih zemalja veoma često pokušavaju zanemariti razna upozorenja i ne pristaju na materijalna odricanja u korist zaštite prirode, jer im to umanjuje mogućnosti ekonomskog razvoja bez većih izdataka za ekologiju. Mnogobrojni međunarodni sastanci o zaštiti prirode počesto ostaju samo mrtvo slovo na papiru i tako iz godine u godinu.

Posljednjih se godina negiralo i globalno zatopljenje na koje su upozoravali pojedini ekolozi, a onda je priroda pokazala kako i ona može uzvratiti udarac. Ova je godina godina elementarnih nepogoda i katastrofa. Nije ona prva takva, ali je sada sve došla do svojega punog izražaja. Klima se neumoljivo mijenja, a čovjek postaje sve nemoćniji u borbi protiv tih promjena. Dok na nekim mjestima kao na primjer u Rusiji bilježimo nezapamćene temperature i brojne požare koji se tjednima ne mogu ugasiti u Pakistanu haraju poplave u Kini katastrofalni odroni zemlje odnose tisuće života. Milijunima ljudi je ugrožena životna egzistencija i sam život zbog uništenih usjeva i boleština koje su zavladale. Europa ove kao i posljednjih godina isto tako pati od poplava i uragana koje prije nisu zabilježeni u tom obimu, štete se mjere u milijardama eura. Neosporno vremenske prilike se mijenjaju, a priroda nam pokazuje svoj bijes i dovodi nas u stanje nemoći kakvu je ona trpjela našim nesavjesnim ponašanjem.

Entuzijazam koji je ipak pokazan u posljednje vrijeme i koji bi trebao doprinijeti većem ekološkom osvještavanju ukazuje nam da se ipak i kod krupnog kapitala polako počinje razvijati svijest o potrebi zaštite okoliša. Ipak ne treba biti previše uvjeren u njihove posve altruističke pobude, jer i oni postaju svjesni kako će im razvoj novih čistih tzv. zelenih tehnologija donijeti itekako dobar profit. Danas se ipak svi kao pojedinci moramo zapitati koliko sami doprinosimo uništavanju okoliša i što bi zapravo trebali poduzeti da ga sačuvamo koliko možemo za generacije koje dolaze poslije nas, a kojima smo već nanijeli neprocjenjivu štetu.