Ah, kako smo sretni kada strani mediji proglašavaju naše more i pojedina mjesta uz njega među najljepšim na svijetu. Ponosimo se time kao da smo osobno tome pridonijeli, ali postavlja se pitanje koliko doista brinemo da sačuvamo to naše blago. Pod time ne mislim samo na uništavanje prirode, devastacijom, divljom gradnjom ili gradnjom koja nije primjerena Mediteranskom podneblju, već mislim i na ekološku i drugu zaštitu Jadrana.

 

Kako se približava dan kada će biti potpisan pristupni ugovor sa EU sve je više pitanja na koja do danas nije odgovoreno. Nismo riješili problem ribarstva i naši se ribari opravdano bune. Propise po kojima oni trebaju raditi izgleda da predlažu oni koji sa ribarstvom i nemaju previše veze. Sjetimo se samo igara oko ZERP-a, malo ga hoćemo primijeniti, malo nećemo i tako unedogled. Činjenica je da nisu osigurani uvjeti za rad ribara, ali i to da je ulov u našim vodama sve manji iz godine u godinu najbolje oslikava sadašnju situaciju, ali to kao da nikoga ne zanima.

 

Razmišljajući o tome čovjek mora postaviti pitanje hoće li EU više brinuti o našem dijelu Jadrana od nas samih. Iskreno rečeno osobno u to ne vjerujem, a mislim da slična mišljenja dijeli većina građana. Stupanjem RH u EU Jadran postaje lovište za sve one koji žele u njemu loviti, a ukoliko se nešto sada u zadnji tren ne poduzme naših će ribara jednostavno nestati. Naprosto oni nemaju mogućnosti konkurirati razvijenoj Europskoj ribarskoj floti, a obećanja o obnavljanju ribarske flote ostala su uglavnom na riječima.

 

Slična sudbina očekuje i priobalje. Nismo ispunili obećanja o povećanju površina pod maslinom ili vinogradima. Sutra će možda netko opet poželjeti graditi nešto drugo na tim terenima, a nama će ostati samo sjećanje kako se je nekada na tim prostorima živjelo. Uostalom mi ionako previše živimo na raznim pričama, a sve manje u sadašnjosti i realnosti koju nam ona nosi.