Iako je poticaj u ekonomiji i sociologiji definiran kao faktor koji omogućava ili potiče tijek neke akcije ili kao razlog za odabir jedne od mogućih alternativa on je s vremenom izgubio realno gledajući moglo bi se reći pravo na ovu definiciju. Poticaji posebno oni u poljoprivredi postali su veliko opterećenje gotovo svih zemalja. Prvobitna želja da se na taj način stimulira i unapređuje poljoprivredna proizvodnja hrane malo pomalo postala je izvor prihoda za pojedine proizvođače.

 

Poticaj je naime trebao služiti za što bolje razvijanje poljoprivrede, a s vremenom on postaje dopunska zarada posebno za velike proizvođače. Ovih dana ovim se problemom bave i u SAD. Kriza naravno nije zaobišla ni ovaj sektor u koji se dosada u ovoj zemlji ulagalo na milijarde dolara, ali kako je državna kasa sve praznija postavilo se pitanje i poticaja, ali i onih koji ih dobivaju. Naime pokazalo se da najviše novca dobivaju velike poljoprivredne tvrtke koje ga ne troše na daljnja ulaganja u razvoj poljoprivrede. Svakako to nije problem samo SAD-a nego i zemalja u Europi.

 

Situacija oko poticaja za poljoprivredu nije ništa bolja ni u našoj zemlji. Poticaji se između ostalog dijele i prema količini zemlje koju netko ima u svom vlasništvu, pa tako neki vlasnici zemlje koriste ovu povlasticu, a da uopće ništa ne siju ili sade na svojoj zemlji. Posebnu pažnju izazivaju i velike tvrtke koje imaju u vlasništvu popriličan broj hektara zemlje i nalaze se među onima koji dobivaju najveće poticaje, ali samo je pitanje koliko se tih poticaja doista koristi za unapređivanje poljoprivredne proizvodnje.

 

Koliko god se novaca iz proračuna slijevalo vlasnicima na ime poticaja oni su uglavnom svi nezadovoljni. Došli smo dakako u situaciju da nitko nije zadovoljan. Država ima sve manje novaca, a poljoprivrednici smatraju da im ono što dobivaju ne omogućuje normalnu proizvodnju. Možda je došlo vrijeme da se ovaj dosada uvriježeni način poticanja poljoprivredne proizvodnje mijenja posebno ukoliko uzmemo u obzir da uvozimo enormne količine hrane, a posebno poljoprivrednih proizvoda, ali će i o tome uskoro biti riječi na stranicama Biznisbloga. Premda je svima jasno da imamo potrebne resurse koji bi trebali ne samo zadovoljiti naše potrebe nego i omogućiti proizvodnju za izvoz trenutak je da se konačno nad tom činjenicom ozbiljno zamislimo.