Moj nepopravljivi optimizam izgleda i najlošiji potezi vezani za privatizaciju u Hrvatskoj nikako ne mogu uništiti, jer i dalje vjerujem, da se mnogo toga može učiniti na tom planu. Tužno je samo to što oni koji imaju ili su imali poluge vlasti u svojim rukama nisu na istoj valnoj dužini na kojoj sam ja. Odavno je već konstatirano kako imovina kojom raspolaže država nije mala. Procjenjuje se ona na nekoliko desetina milijardi kuna, ali nažalost kriza i pad vrijednosti nekretnina koju pojedini stručnjaci procjenjuju i do 50 posto znatno je umanjila njezinu vrijednost. Protiv ekonomskih zakonitosti ne može se ništa učiniti to je dobro znano, ali zbog svjesnog dopuštanja devastacije raznih objekata u vlasništvu države netko bi trebao položiti račune. Nije da tražim bilo čiju glavu no da nesposobni i neodgovorni koji propuštaju izvršavati svoje dužnosti trebaju napustiti pozicije koje su zauzeli smatram neophodnim. Možda je najbitnije pitanje do kada će se tolerirati i honorirati nerad onih koji bi trebali činiti sve da se što prije izvučemo iz krize.

Upravo gospodarska situacija u kojoj se nalazimo otvorila je niz pitanja na koja nije moguće dobiti odgovor. Želimo razvijeni turizam, ali obala našeg prelijepog mora puna je devastiranih objekata u koje godinama nitko ništa nije uložio. U nekoliko sam navrata pisala o problemima na koje nailaze strani investitori koji su odlučili uložiti u turističke objekte. Naša ih birokracija naprosto tjera kao nepoželjne i nepotrebne, a zemlja vapi za novim investicijama. Vjerojatno će neki naći opravdanje za te napuštene i devastirane objekte u činjenici, da su neki uništeni u ratu, a neki su ostali napušteni i zapušteni nakon odlaska prognanika iz njih, ali to nije opravdanje. Kako možemo dozvoliti, da se u Fondu za privatizaciju godinama nije pronašlo rješenje za te objekte. Kako objasniti da se objekti iz vojnog fonda odn. Ministarstva obrane i dalje zaboravljeni i zapušteni nalaze u njihovom vlasništvu i propadaju gotovo naočigled. Ima toga još, ali danas kada slušamo podatke o daljnjem rastu nezaposlenosti mora se postaviti pitanje stavljanja tih objekata u funkciju koja im je bila namijenjena.

Znam da nema jednostavnog recepta kako riješiti ovaj problem, ali barem bi se moglo početi raditi na planovima. Lokalne zajednice u kojima se ti objekti nalaze naprosto vape za dodatnim prihodima, a mrtvi kapital leži im u dvorištu. Spominjati potrebu za radnim mjestima nije ni potrebno. Nije potrebno spominjati ni dodatne turističke kapacitete i sadržaje koje bi mogli ponuditi. Jasno je, da općine i gradovi nemaju sredstava za samostalno uređenje tih objekata, ali im onda treba kako se to voli kod nas reći pronaći strateške partnere sa kojima bi se mogli upustiti u obnavljanje tih objekata. Teško je vjerovati, da to u ovom trenutku može biti država, jer ona sada ima druge prioritete, ali bi mogla potaknuti proces obnove tih objekata darivanjem istih lokalnim zajednicama uz određene uvjete koje je potrebno ispuniti. Vjerujem, da još imamo poštenih i sposobnih ljudi spremnih da se uhvate u koštac sa ovim problemom koji sigurno nije moguće riješiti odmah, ali je potrebno što prije krenuti u akciju. Izgubljeno je previše godina u kojima se propuštalo nešto učiniti, pa nemojmo dozvoliti, da nam dokraja propadne ono što je teškom mukom stvarano.

 

Nakon mnogobrojnih špekulacija o odnosima Googlea i Kine koje redovno možemo pratiti pojavila se i još jedna nova. Google je navodno propustio rok za registraciju kao internetski pružatelj sadržaja glasi najnovija vijest. Odmah je to protumačeno kao jasan znak, da je Google spreman zatvoriti svoju tražilicu i prekinuti poslovanje u toj zemlji. Upotpunilo je to niz afera i sporova koje smo pratili posljednjih mjeseci.

Demanti je iz Googlea stigao veoma brzo. Tvrdi se kako IPC dozvolu za rad u Kini treba obnoviti do kraja ožujka, jer je to rok u kojem kineska vlada odobrava stranim tvrtkama rad u zemlji. Dodaju kako još nije vrijeme za ovakve špekulacije koje su se pojavile. Demanti baš i nije previše uvjerljiv, ako se zna da pregovori koje oni vode sa kineskom vladom ne prolaze baš previše lako. Dapače prije bi se moglo tvrditi, da su često u zastoju.

Google sada ne želi cenzurirati podatke na svojim stranicama i to je glavni uzrok prijepora. Kineske vlasti ustraju na stanovištu o potrebi poštivanja kineskih zakona ukoliko se želi poslovati u toj zemlji. Što se tiče rukovodstva Googlea njihova su mišljenja o toj temi također podijeljena. Jedni su za čvrsto suprostavljanje cenzuri, dok drugi smatraju, da zbog toga Google ne bi smio napustiti Kinu, jer su daleko veće mogućnosti djelovanja ako se radi unutar zemlje nego izvana.

Kakva će biti konačna odluka i sudbina Googlea u Kini teško je reći. Vremena za ishođenje IPC dozvole još uvijek ima, a najvjerojatnije, da će o konačnoj odluci presuditi Googleovi interesi. Stoga ne preostaje nam ništa drugo nego sačekati kraj mjeseca kada će biti poznat finale ove sage koju smo mogli pratiti mjesecima.
 

Posustaje li doista globalna ekonomska kriza pitanje je koje u posljednje vrijeme traži odgovor. Prema nekim pokazateljima, ali i procjenama izgleda kako su ocjene o izlasku iz krize bile malo preuranjene. Govore nam to podaci koje možemo svakodnevno slušati ili čitati u medijima. SAD koje su prve najavile izlazak iz krize ponovo zahvaćaju neki njezini oblici. Pad prodaje nekretnina, ali i ostalih proizvoda unatoč raznim poticajima opet je aktualan. Ne oporavlja se ni tržište rada. Nezaposlenost se povećava što pokazuju službeni podaci. Silikonska dolina inače jedno od veoma gospodarski aktivnih područja SAD-a po posljednjim podacima bilježi rast nezaposlenosti od 12,5 posto, a očekivanja su upravo zbog velikih ulaganja na tom području bila sasvim suprotna.

Europa se također nije u stanju pohvaliti većim uspjesima na tom planu. Problemi se naprosto multipliciraju. EU je prema očekivanjima nekih zemalja trebala pomoći najugroženijim članicama, ali i to nije jednostavno riješiti, jer gotovo nema članice koja se i sama nije našla u problemima. Velika Britanija bilježi nevjerojatno visok proračunski deficit koji iznosi 12,5 posto BDP-a, ali njihov premijer smatra da to ne predstavlja nikakav problem. Da li je doista tako pokazati će budućnost. Grčka je u problemima i mora pribjegavati nepopularnim mjerama koje kao i kod nas ne nailaze na odobravanje građana. Nezaposlenost je rak-rana u cijeloj Europi unatoč činjenici, da mnoge djelatnosti trpe nedostatak radne snage, ali nema novaca za zapošljavanje novih radnika. Mora se priznati, da su sve zemlje EU poduzele razne poticajne mjere za što lakše prevladavanje krize, ali unatoč tome oporavak ide daleko sporije nego što se očekivalo.

Izgleda da ni zemlje dalekog istoka nisu u potpunosti uspjele proći neokrznute. Istina je, da recimo Kina ima i dalje visoku stopu BDP-a, ali počelo je smanjivanje izvoza, a teško je vjerovati, da se taj trend neće nastaviti. Ne pomaže ni držanje pod kontrolom domaće valute koja pogoduje izvozu, a protiv koje sve više nezadovoljstva izražavaju SAD i Europa. Problem bi mogao biti i sve veća kontrola proizvoda koji dolaze iz te zemlje zbog sve češćih afera vezanih za njihovu zdrastvenu ispravnost. Indija se razvija gotovo nevjerojatno brzo, ali to je zemlja veoma velikih socijalnih razlika, pa je o njoj u ovom kontekstu globalne krize teško raspravljati. Jedinstvenog recepta za izlazak iz ove krize pokazalo se nema, pa zemljama preostaje, da svaka pronađe svoj put kojim će što brže riješiti svoju gospodarsku situaciju, a to prema domaćim iskustvima nije nimalo lako.
 

Različite analize aktivnosti na Twitteru koje se pojavljuju u posljednje vrijeme daju i različite rezultate. Predstavnici Twittera nedavno su objavili da je postignuto 50 milijuna tweetova na dan, ali ne objavljuju precizan broj korisnika. Biz Stone nedavno je izjavio kako je Twitter registrirao 1.500 posto korisnika više, ali nije se izjasnio u kojem se vremenskom periodu to dogodilo.

14,6 milijardi kuna zvuči veoma privlačno. Velika su to sredstva koja su predviđena za investiranje u tijeku ove godine. Odluka vlade zatekla je mnoge, ali i odmah povukla pitanje kuda će taj novac biti uložen. Prema najavama predsjednice vlade o sudbini tog novca izvršiti će se potrebne konzultacije i dogovori sa socijalnim partnerima. Posve očekivano počela su i nagađanja, da će se taj novac uglavnom utrošiti u trenutno zaustavljene kapitalne objekte u zemlji.

Ma bravo! Kakvom nepodnošljivom lakoćom pojedinci daju kritizirajuće izjave koje moramo slušati, a koji već preko deset godina sudjeluju u koalicijskim vladama i koji se danas ponašaju kao Poncie Pilat i sada od svih poteza vlada u kojima su imali učešće i sudjelovali u donošenju odluka peru ruke. Najbolji primjer za to su protekli protesti seljaka. Odavno sam napisala kako je dug nešto što se treba vratiti bez obzira pod kojim je uvjetima taj dug nastao.

Ovih smo dana svjedoci raznih rasprava o gospodarskoj, financijskoj i političkoj situaciji u zemlji. Organiziraju se razni okrugli i drugi stolovi, diskusije, tematske rasprave i slično. Možemo ćuti razna manje-više beskorisna mišljenja od kojih nikakve pomoći. Neku večer slušala sam neke od ekonomskih autoriteta u jednoj tv emisiji. Prigovarali su kako vlada nema jasno određen cilj i to me je ponukalo da malo razmislim o toj izjavi.

Ovih dana ponovo možemo uočiti još jednu utrku u plasiranju novih postignuća divova internetske tehnologije. Jedni najavljuju nove mogućnosti za budućnost, a drugi se već hvale svojim novim uspjesima u daljnjem razvoju ove zasada vjerojatno najprofitabilnije tehnološke industrije. Premda je i dosada svima koji ga prate bilo jasno da je digitalni svijet bitno drugačiji od ovog tradicionalnog to se svakim danom sve više potvrđuje.

Svaki poslovni odnos uvijek podrazumijeva dvije strane. Normalno je da svaka od njih ima svoje interese koje nastoji pod svaku cijenu ostvariti. Poslovnim ljudima, ali i običnim građanima jasno je, da svoje interese u svakom poslu radilo se o kupnji ili prodaji, iznajmljivanju ili bilo kojem drugom poslu moraju ostvariti rezultate na što zadovoljavajući način i na svoju korist. Zašto danas razmišljam o toj temi i pišem o njoj?

Prije nekoliko godina bilo je to gotovo nezamislivo, ali danas je to realnost. Pristup internetu prema mišljenju četvero od pet ljudi smatra osnovnim ljudskim pravima. Internet je svrstan u kategoriju osnovne infrastrukture potrebne za normalan život, a to su sve današnje blagodati u kojima uživaju građani mnogih zemalja. Takav stav već su službeno zauzele Finska i Estonija, a snažnu podršku tom projektu pružaju i razna međunarodna tijela, posebno UN.

Hrvatska može odahnuti, postignut je sporazum sa seljacima. Danima su kršili zakon, jer prema riječima jednog od policijskih zapovjednika nisu imali dozvolu za javno okupljanje, a policija ih je unatoč tome osiguravala i tolerirala njihovo ponašanje za razliku od prosvjednika u Varšavskoj ulici u Zagrebu. No to bi mogla biti teme sama za sebe o tome kako se primjenjuje zakon.

Može li država ispuniti sve financijske zahtjeve koje pred nju postavljaju pojedine društvene skupine? Naravno da ne može, jer blagajna nema rezervi, a situacija traži angažman svih struktura društva kako bi se poboljšala ekonomska situacija. Ovih dana uz gladne radnike koji su spremni za svoja upropaštena poduzeća žrtvovati i svoje živote događa se nešto posve drugačije. Izgleda pomalo svi zaboravljaju na činjenicu kako preko 70 tisuća zaposlenih u ovoj zemlji ne prima plaću zbog problema u tvrtkama u kojima rade.

Godine koje prođu više nikada nije moguće vratiti. Koliko smo iskoristili neko vrijeme pokazati će nam rezultati koje očekujemo. Koristimo li mi uvijek racionalno vrijeme i poslovne prilike koje nam se ukazuju najčešće uvidimo sa velikim zakašnjenjem. Energetsku situaciju u zemlji, ali i u cijeloj Europi pratim već kroz niz godina. Moram priznati, da mi je ponekad neugodno kada napišem nešto o toj temi, a zatim se ispostavi kako se situaciju u tom sektoru veoma važnom za svaku zemlju, pa tako i za Hrvatsku redovno mijenja bez nekih racionalnih objašnjenja.