Mjesecima možemo slušati kako se u zemlju uvoze enormne količine raznih proizvoda i tako troše teško zarađene devize. Vjerojatno je svima nejasno zašto se uvoze i neki posve banalni proizvodi, ali normalno da odgovora na to pitanje nema. Posebno zabrinjava uvoz roba koje su se još nedugo ili se još i danas kao veoma kvalitetne proizvode kod nas, ali to kao da nam ne predstavlja nikakav problem za uvoz.

Kao prvo vezano za ovaj post želim naglasiti kako nisam vlasnik bilo kakvog zemljišta, a posebno ne onog poljoprivrednog, pa to ujedno znači da nisam osobno zainteresirana za ono o čemu pišem. Tema je zanimljiva, jer se ovih dana sve više vode rasprave o sljedećoj sjetvi i problemima koji tome predstoje, a posebno u pogledu nabave repromaterijala koji je za tu svrhu potreban.

Ponekad očekujući neki program ili u sklopu njega prisiljena sam pogledati i reklame. Nije da ih previše volim, ali za oko su mi posebno zapele dvije koje do sada nisam uočavala. Možda ih nije bilo ili ih ja nisam zamijetila. Radi o reklamama kojima se reklamiraju sredstva za zaštitu bilja i umjetna gnojiva i to me je pomalo iznenadilo, jer dobro se zna kako smo mi sve donedavno bili poznati upravo kao proizvođači tih proizvoda koje smo dapače i izvozili.

Malo sam se zainteresirala što se događa sa onim našim kompanijama koje su bile poznate po kvaliteti svojih proizvoda i u svijetu. Uzmimo na promjer Herbos iz Siska grada koji gotovo da gospodarski umire o čemu sam i prije pisala. Ova je tvrtka snabdijevala cijelu zemlju svojim proizvodima, ali i okolne zemlje, pa i dalje po svijetu, a sada je navodno u stečaju, pa se postavlja pitanje vodi li doista netko brigu o sve većem gubitku do jučer profitabilnih tvrtki. Zar nam je doista draže uvoziti u ovom slučaju sredstva za zaštitu bilja nego se pobrinuti za već nekoliko decenija staru i priznati tvrtku i tako dozvoliti da opet još preko stotinu ljudi ostane na ulici bez posla i na teret društva.

Ista je situacija i sa umjetnim gnojivom ili bolje rečeno sa problemima koji muče Petrokemiju d.d. Kutina tvrtku koja svoje proizvode izvozi u susjedstvo, ali i u dvadesetak drugih zemalja svijeta. Poznato je kako je njezini radnici već godinama nastoje očuvati od eventualne propasti, ali izgleda da ni to ne zabrinjava nikoga od onih koji kroje gospodarsku politiku zemlje već decenijima.

Konačno želim istaknuti kako nisam protivnik slobodnog prometa roba i usluga, ali smatram da to nikako ne smije biti na štetu nacionalnih interesa i gospodarstva. Imali smo mnogo tvornica koje su svoje proizvode plasirale na stranom tržištu i sve ih se manje-više uspjelo pod ovim ili onim izgovorima uništiti, a radnici su završili na burzi ili mirovini. Želimo privući strane investitore, a nismo u stanju sačuvati ono što je desetljećima usavršavano i stvarano. Konačno jedno pitanje. Kupujete li ponekad šibice? Pretpostavljam da je odgovor potvrda, ali naravno to nisu one iz Osijeka, jer i ta je tvornica uništena već su iz uvoza. Evo to je naša realnost, a sličnih primjera bi se moglo još veoma mnogo nabrajati.

Ne plaćanje, kašnjenje uplata državi s osnova davanja za poreze, doprinose, parafiskalne namete, plaćanje plača na crno, gašenje radnih mjesta, zatvaranje firmi.... Sve su to posljedice. Posljedice koje ova vlada otklanja čvrstom rukom zakona i uredbi. Ali ima li mjesta nadi da će ikada krenuti otklanjati uzroke ?

Ovo je jedan stari blog od prije godine dana. Brojke koje čitate, stavite kao polazne a sve ostalo je isto. Poslovi u padu, naplata u padu sa time da je sada došlo i do onog da više nemate ni od koga što naplatiti kada svi izbjegavaju naručivati bilo što. Jednom riječi ovo je druga godina katastrofe. Dali će tako ostati ?

Evo kako je to izgledako prije godinu dana:

Gospodarska situacija kod nas i dalje predstavlja svojevrstan "gordijski čvor". Gotovo nije moguće pronaći nekoga tko bi predložio jedno sveobuhvatno rješenje ovog problema. Svi su uglavnom preokupirani skorim ulaskom u EU kao da će tada naši gospodarski problemi biti naprosto kao rukom odneseni, ali realnost je posve drugačija.

Vrijeme brzo prolazi i eto ušli smo u posljednji mjesec prvog polugodišta ove godine. Na gospodarskom planu ništa novo. BDP umjesto predviđenog rasta nastavio je svoj silazak i tako pokopao predviđanja svih koji su najavljivali njegov mali, ali ipak porast.

Iako se kod nas o nekim temama mnogo govori malo se prema starom običaju radi. Odnosi se ovaj put to na obavezu RH, da do 2020.godine proizvodi 20 posto struje iz alternativnih izvora. Dosada sam već u nekoliko navrata pisala o dobrim uvjetima koje zemlja ima za proizvodnju solarne energije i to na mnogo mjesta koja su veoma pogodna za to, ali mi danas imamo samo pet takvih elektrana.

Ovih sam dana razmišljala kako vjerojatno ima još dosta ljudi koji su od svojih djedova i pradjedova slušali kako će žuta rasa zavladati svijetom. Na ovu me pomisao podsjetilo osobno iskustvo, jer sam kao dijete i ja slušala takve priče od moje prabake. Naravno pomislila sam kako će to opet značiti neki rat,

Zabrinutost, uznemirenost ili apatija ukratko su ono sa čime se danas u velikoj većini slučajeva može opisati stanje u kojem se nalaze mali poduzetnici i obrtnici. Poslovi su gotovo stali, a naplate je veoma često nemoguće izvršiti. Troškovi im svakim danom postaju sve veći, a novaca nema pa nema.

Možda će se opet naći netko tko će reći kako se u posljednje vrijeme postovi na ovom blogu bave politikom. Žao mi je zbog takvih stavova, ali svatko tko poznaje ukupnu situaciju mora priznati kako se sve kod nas isprepliće sa politikom. Politika se inkorporirala u sve pore gospodarskog i svakog drugog vida našeg života.

Štednja! Riječ je to koju posljednjih dana možemo pronaći u svim medijima nakon što je objavljeno kako su postignute značajne uštede u ministarstvima, vladinim uredima i agencijama. Svi znamo da štednju počinjemo odricanjem od sitnih naoko nepotrebnih stvari, ali često ne vodimo računa o tome kako se istini za volju uštede mogu postići i na mnogim drugim stvarima koje počesto smatramo potrebnim iako one to nisu

Mjesecima slušamo kako sve više uvozimo, a izvoz ne pokazuje poboljšanje. Bilo bi to smiješno da nije tragično. Uništili smo domaću proizvodnju, ali i onda kada joj se moglo pomoći kao da je nije ni bilo interesa. Zašto sada samo zapomagati, a ne sagledati stvari onakvima kakve one jesu.

Još samo nekoliko dana i ode nam ova konfuzna i za mnoge veoma loša godina. Naravno tu ne mislim na one koji su godinama radili za osobni interes, a sve pod firmom brige za državu i njezine građane i završili pod istragama. Očekivanja ili bolje rečeno obećanja uglavnom nisu ispunjena.

Financial Times sablaznio je svojim iskrenim mišljenjem o situaciji u hrvatskoj čak i ministra gospodarstva. Otkuda im takvi podaci pita se on u čudu. Otkuda, pa dovoljno je da prelistaju naš tisak pogledaju razne TV emisije i bez puno truda lako dolaze do podataka. Iskreno rečeno mi koji živimo u hrvatskoj ionako znamo kakva je situacija i kakva će biti sutra ako se nešto pod hitno ne poduzme od strane vlade.

Kako opisati različitost viđenja naše opće gospodarske i financijske situacije? Odgovor bi bio opći kaos. Premijerka tvrdi kako vladi treba podrška svih relevantnih političkih i gospodarskih faktora koji nešto znače u zemlji, jer prema njenim riječima nitko nije otok i kao takav ne može sam ni opstati. Ipak izgleda da smo više po pitanju različitosti stavova i mišljenja pravi arhipelag nego samo otok.

Nisam ona koja spada u kategoriju katastrofičara koji se zadnjih dana često spominju kao ime za sve one koji upozoravaju na neodrživost financijske i gospodarske politike koja se vodi, jer sam po prirodi optimista. Unatoč tome nije moguće zanemariti činjenicu kako je kuna započela svoj pad u odnosu prema euru i to se nastavlja, a što to znači i za državu i za građane nije potrebno posebno naglašavati.

Što nam se to događa? Odgovorni za kreiranje makroekonomske politike peru pomalo ruke od bilo kakve svoje odgovornosti i prebacuju je na naciju. Nije ovo prvi put. Prije nekoliko mjeseci isti je gard zauzela predsjednica vlade, a sada to čini i ministar gospodarstva od kojeg su mnogi očekivali konkretne rezultate, a ne jeftinu demagogiju koju smo od njega dobili.

Ovogodišnje savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista pokazalo je da znamo kako ništa ne znamo. Skup je okupio znatan broj ekonomista, političara i gospodarstvenika, ali odgovora koja se očekivalo na goruća pitanja slobodno se može reći gotovo nije ni bilo. Eventualnih prijedloga konkretnih novih poteza koji bi trebali biti poduzeti za što brži izlazak iz krize gotovo se nije moglo ni čuti, ali možda se to dogodi do kraja savjetovanja.

Ovih dana slušamo pojedine novinare i kolumniste kako im nije jasno zbog čega svi mediji žvaču iz dana u dan iste teme, a to su Sabor i rasprave u njemu, te aktualna gospodarska situacija. Doista mi nije jasno zašto takvo čuđenje, pa to su naše životne teme i svi očekujemo barem neku pametnu riječ i pronalazak rješenja o tim pitanjima.

Zašto nitko iz vlade ne posluša savjete guvernera HNB-e Rohatinskog pitanje je na koje sigurno nećemo dobiti odgovor. Iskusni ekonomski i monetarni stručnjak istini za volju podržao je svojevremeno program vlade, ali konačno je shvatio kako je to bilo uzaludno. Prema osobnom priznanju vjerovao je u uspjeh i realizaciju zacrtanih obećanja, ali sada i on javno iznosi svoje neslaganje sa gospodarskom situacijom u zemlji koju vlast pokušava prikazati posve drugačije.

Dogodilo se ono od čega su svi strahovali. Broj umirovljenika i nezaposlenih premašio je broj zaposlenih. Koliko je to opasno u ovoj našoj trenutačnoj gospodarskoj krizi i recesiji nije potrebno ni govoriti. Brinuti nas može još i činjenica, da će se ovaj trend nastaviti i dalje, a što to znači vjerujem znaju svi koji imalo o tome razmišljaju.

Unazad nekoliko godina gubimo sve više tvrtki po kojima smo nekada bili poznati u svijetu. Možda se nekima to čini normalnim za vrijeme tranzicijskog razdoblja kroz koje prolazimo, ali nije baš tako. Dosada se samo pokazalo kako nismo u stanju biti dobri gospodari.

Gospodarski forum koji se održava u sklopu Jesenskog međunarodnog sajma na zagrebačkom Velesajmu iznenadio je organizatore učešćem malog broja poduzetnika i gospodarstvenika. Odmah se postavilo pitanje zašto se to dogodilo. Vjerojatno odgovor leži u činjenici kako su ljudi počeli smatrati da se tamo neće moći poslušati ništa novo, jer u prilog tome govore svi aktualni događaji na gospodarskom planu.

Silno želimo ući što prije u EU. Prilagođavamo se na sve moguće načine, kroz zakonodavstvo, ispunjavanje svih mogućih zahtjeva bez obzira ide li nam to u korist ili ne, a bojim se da pri tome ne vodimo dovoljno računa o našim interesima. Račun će zasigurno veoma brzo doći na naplatu, ali onda će sve biti prekasno.

Nemoguće je prelistati novine, pogledati TV ili prosurfati internetom, a da čovjek naiđe na neku optimističnu vijest. Sve je više vijesti koje ne ulijevaju nimalo optimizma, a što nas čeka sutra veliko je pitanje. Nakon gromoglasnog najavljivanja pomoći posrnulom gospodarstvu rezultata nema. Što se događa sa vladinim planom oporavka nikome baš i nije jasno. Slušamo samo tvrdnje kako se od izvršenja plana ne odustaje i to je sve.

Sezona je kiselih krastavaca kako to vole reći novinari. Godišnji odmori smanjili su broj događaja i političkih, ali i ekonomskih. Mediji se bave uglavnom žutim temama, ali posljednjih je dana na repertoaru hrana. Kakve nas cijene očekuju ove jeseni za prehrambene proizvode pitanje je kojim se uglavnom svi bave. Radi li se doista o zabrinutosti zbog eventualnih poskupljenja ili je opet u pitanju neki probni balon koji bi trebao pokazati mišljenje građana o toj temi može se samo nagađati.

Koliko se situacija na tržištu nekim robama može samo u kratkom vremenu promijeniti najbolje nam pokazuje slučaj sa cijenom pšenice. Gotovo još jučer poljoprivrednici su nastojali svim silama postići za njih prihvatljivu cijenu od 1,20 kuna, a danas moraju razmišljati prodati je po toj cijeni ili ne, jer po svemu sudeći već sutra bi ona mogla biti daleko veća. Razlog tome je u vremenskim prilikama ili bolje rečeno u neprilikama koje su poharale neke zemlje i tako nas ponovo približile situaciji kakva je bila 2007. i 2008. godine.

Svjetski priznati ekonomski stručnjak Prof. Paul R. Krugman dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju uzburkao je kako američku tako i svjetsku javnost svojim izjavama u posljednje vrijeme. Osnovna teza koju je postavio i za koju smatra gorućim problemom je nezaposlenost koja je sve veća u cijelom svijetu. Posebno ga ne zabrinjava proračunski deficit zemalja i smatra da je on problem koji može riješiti samo otvaranje novih radnih mjesta i smanjivanje nezaposlenosti. Krugmanovi stavovi izazvali su u prvi trenutak oprečna mišljenja, ali nakon realnog sagledavanja obrazloženja koja je dao svakim danom njegovi stavovi imaju sve više pristalica.

Analizirajući napise u našim medijima posljednji dana nikako se ne nogu oteti dojmu kako se svi nadmeću tko će više ustrašiti ionako uznemirene građane koji su itekako svjesni težine situacije. Vijesti su pune crnih prognoza i bez imalo želje da se ozbiljnije promisli o izjavama koje su se mogle čuti zadnjih dana. Kome treba strah građana i ubijanje nade u mogućnost kakvog-takvog oporavka gospodarstva, a time i životnih uvjeta nije mi baš posve jasno. Uglavnom zavladalo je samo crnilo u mišljenjima i prognozama.

Prigovori o skupoj državi svoju potvrdu dobivaju gotovo svaki dan. Teško je i nabrojati sve moguće nepotrebne službe i zaposlenike, ali to ionako nikome u rukovodećim strukturama ništa ne znači. Zaposlenih po ovim ili onim kriterijima, ali ne i po stručnosti ima sve više, a to dakako predstavlja problem samo onima koji taj silni aparat uglavnom velikim dijelom neučinkovit moraju plaćati, a sami se bore za svoj opstanak.

Postoji li istina o opsegu krize koja vlada zemljom. Sigurno ne, jer jedno se govori, a podaci su posve drugačiji. Prema najnovijim podacima najveća žrtva ove krize je privatni sektor na koji je pala sva nevolja. Podaci o otpuštenim radnicima neumoljivo potvrđuju ovu tvrdnju. Privatne tvrtke moraju izdržavati i osiguravati plaće državnih službenika i mirovine za umirovljenike. Uglavnom zbog aktualne situacije radnici koji su zaposleni u njima ostaju bez posla, a prognoze za budućnost nisu ništa bolje. Dosada svakog dana iz tog segmenta gospodarstva bez radnog mjesta ostaje 89 radnika, a u posljednje dvije godine izgubljeno je 81.088 radnih mjesta.

Prije nešto više od pola godine premijerka je izjavila kako će se članovi nadzornih odbora ubuduće birati putem javnih natječaja. Trebala je to biti svojevrsna depolitizacija kontrole rada javnih poduzeća kao i onih u djelomičnom ili potpunom vlasništvu države. Vjerojatno je bilo malo onih koji su u to povjerovali, jer postavljanje jedne članice u nadzorni odbor FINE bilo je opet učinjeno na stari način tj. bez natječaja. Iako je objašnjenje bilo kako je to samo privremeno rješenje malo tko je u to povjerovao. Sada nakon proteka vremena pokazalo se kako su sumnje bile opravdane.

MMF je pohvalio mjere koje je poduzela hrvatska Vlada sa ciljem oporavka gospodarstva i njegovog daljnjeg razvoja. Premda je vlast zadovoljna ovom ocjenom podaci ipak govore nešto drugo. Unatoč pohvalama za neke prošlogodišnje i ovogodišnje poteze koji su poduzeti, jedinu potpunu pozitivnu ocjenu dobila je HNB koja je vodila promišljenu i pametnu monetarnu politiku i time očuvala potrebnu likvidnost banaka. Ipak za preveliko zadovoljstvo vlasti i nema baš razloga, jer je stavljeno i dosta primjedbi koje bi pod hitno trebalo uvažiti.

Ovih se dana vode mnogobrojne rasprave vezane uz aktualne događaje u zemlji. Kolika je korist od njih vjerojatno nikome nije jasno. Koriste se i razne informacije, ali i dezinformacije koje pomalo nastoje zbuniti javnost. Sindikati i dalje marljivo nastoje sakupiti 10 posto potpisa za referendum o određenim promjenama u Zakonu o radu. Vlada u četvrtak objavljuje kako zakon neće ići u Sabor do završetka prikupljanja potpisa.

Koliko je ekonomija složen i kompliciran problem morala je priznati i ravnateljica Ekonomskog instituta i koautorica Programa vlade za oporavak gospodarstva i izlazak iz krize. Prvotna predviđanja kako će BDP porasti za 0,7 % pala su u vodu i najavljena je korekcija predviđanja naravno ne u smjeru rasta nego i daljnjeg pada. Program se i dalje smatra dobrim, ali naglašavaju se potrebe za određenim korekcijama i daljnjim uvođenjem novih mjera. U kojem će one pravcu ići nije teško predvidjeti, jer se vjerojatno radi o daljnjim odricanjima najvjerojatnije opet na teret građana.

U Zagrebu se održavao Njemačko-hrvatski gospodarski forum. Bio je to najveći skup privrednika dviju država. Velike se nade polažu u rezultate koji bi trebali obilježiti ovaj forum. Njemačka je i do sada bila treći po redu ulagač u Hrvatsku, pa su očekivanja veoma velika. Poticaj tome bile su i izjave predstavnika njemačkih gospodarstvenika, ali i one od strane njemačkog državnog tajnika Ministarstva za gospodarstvo i tehnologiju.

Što nam donosi ljeto zasada je enigma. U centru pažnje je potpisivanje peticije protiv izmjena u Zakonu o radu koju su organizirali sindikati i to sa velikim uspjehom. Strah od neizvjesne budućnosti pokrenuo je građane koji žele znati što će sa njima biti sutra. Jučer je svakako bila tema dana konferencija za medije predsjednice vlade Jadranke Kosor. Ionako uzavrelu vremensku situaciju još je više uspjela zapaliti svojim izjavama. Reakcije koje uglavnom možemo pročitati ili čuti dolaze od oporbe. Kratko rečeno svojim izlaganjem izazvala je njihovo nezadovoljstvo, ali će ono po svemu sudeći imati utjecaja i na građane.

Hrvatska javnost se dobro zabavlja. Novaca je sve manje, ali su zato mediji prepuni raznih afera koje baš i nisu vezane uz aktualnu gospodarsku situaciju. Objavljivanjem svih tih afera i pisanjem o njima kao da nam se gospodarska situacija poboljšava. Strašno me kao brinu ove najnovije afere. Odavno se pretpostavlja kako se namještaju rezultati utakmica, ali sada mediji imaju atraktivan materijal. Tko je uhićen, tko priveden na informativni razgovor i sl. Beogradska mafija preselila u Hrvatsku!

Imam akcijski plan jedino još nisam sigurna o kojoj se akciji radi. Vjerujem kako vam je jasno da se samo šalim. Posljednjih smo godina naprosto bombardirani raznim akcijskim planovima, ali rezultati ostaju nevidljivi samo što se vidi je sve nepodnošljivija situacija u kojoj se zemlja nalazi. Nakon razno-raznih povjerenstava koja bi navodno trebala utvrditi neke činjenice vezane uz problematične poteze pojedinaca ili državnih organa, a koji nikada nisu javnosti dali konkretne odgovore sada imamo i još jednu novinu u toj birokratskoj terminologiji, a to je PowerPoint.

Brine li ikoga pad prodaje u trgovinama? Najvjerojatnije ne, jer da ih brine poduzimali bi malo drugačije mjere i ne bi kod građana svakim danom izazivali sve veću zabrinutost i neizvjesnost zbog onoga što se može dogoditi sutra sa njihovom egzistencijom. To što se tim padom prometa manje puni i državna kasa kao da nikoga nije briga. Pad prometa vidljiv je u svim trgovinama, pa čak i u onima u kojima se prodaju proizvodi potrebni za svakodnevni život.

Sve se manje raspravlja o tome što su to strateški interesi Hrvatske. Svaki će se građanin složiti da su to turizam, poljoprivreda i energetika, ali nažalost širim masama nije poznato postoji li iole ozbiljnija strategija razvoja tih djelatnosti. Godinama slušamo samo fraze o potrebi donošenja strategija razvoja raznih djelatnosti, ali svakodnevno se možemo susretati samo sa problemima koji ih prate.

Na svijetu ne postoji čovjek koji nema nekih svojih skrivenih želja koje mu se vjerojatno nikada neće ostvariti. Želje su različite i uglavnom ovise o osobnom interesu pojedinca, ali i o njegovim sposobnostima. Mnoge ovise i o znanju i njegovoj stručnosti, ali ima onih koje jednostavno nikada zbog realnosti u kojoj živimo nije jednostavno moguće realizirati. No da li ste ikada poželjeli da jednom dobijete Nobelovu nagradu možda recimo iz ekonomije znanosti velike širine bez koje nema ni gospodarskog niti bilo kojeg razvoja čovječanstva.

Znači li nezadovoljstvo građana vladinim mjerama da je ono doista pokazatelj, da su one dobro usmjerene na poticanje i rast gospodarstva kako neki tvrde pokazati će budućnost. Sada se svi bave izračunima tko je dobio a tko izgubio ovim mjerama. Pokude i pohvale dolaze sa raznih strana. Jedni su apsolutno kritički raspoloženi prema njima dok ih drugi djelomično ili u potpunosti podržavaju.

Ovih dana imamo priliku slušati svakojake izjave na naš račun. Proglašeni smo lijenima ili bolje rečeno neradnicima koji žive na tuđi račun, a onda je uslijedilo novo iznenađenje. Postali smo krivi za gospodarski razvoj države. Gospodarski rast i opravak naša je dužnost i tu nema diskusije. Mi smo oni koji se nisu ponašali kako treba. Bezumni smo rastrošnici koji nisu vodili računa kako dovodimo državu gotovo na rub propasti.

Unatoč veselom i optimističnom raspoloženju resornih ministara o budućnosti hrvatskog gospodarstva podaci nam govore nešto drugo. Zabrinjavajuće je to što globalno gledajući mi izgledamo kao zemlja u kojoj ništa ne uspijeva kako treba. Jedino što možemo uočiti je već poslovično zatvaranje gospodarskih objekata zbog lošeg poslovanja, ali i zbog špekulantskih razloga vezanih za atraktivna zemljišta.

Možda je to bilo očekivano za neke ekonomske analitičare, ali malo tko je to uistinu i očekivao. Kina je nakon šest godina zabilježila svoj prvi trgovinski deficit. Snažni uzlet izvoza zaustavljen je prvi put nakon 2004. godine obaviještena je javnost. Manjak iznosi 7,24 milijarde dolara prema izvještaju kineske Opće uprave za carinu.

Igre oko Podravke prevršile su svaku mjeru. Danas je jedino realno postaviti pitanje a tko se sve nalazi u vlasničkoj strukturi te naše dosada jedne od najuspješnijih tvrtki. Spremalo se neprijateljsko preuzimanje slušali smo na početku afere oko Podravke. "Dobročinitelji su to na sve načine pokušali spriječiti i dobili smo aferu ¨"Spice". Mnogi su završili pod istragom, ali i to nije bio kraj, a on se danas gotovo ne može ni naslutiti.

Ne kaže se uzalud obećanje ludom radovanje. Gospodarstvenicima su pljuštala obećanja o mogućem poticanju njihovog rada kreditima, ali i drugim mjerama. Vjerojatno mnogi od njih nisu pali na taj štos, već se pouzdaju u vlastite snage, ali pitanje je do kada. Umjesto olakšanog poslovanja posljednjih ih dana bombardiraju obećanjima o poskupljenju energenata.

Konačno su stigle i prve reakcije naših ekonomskih analitičara na prošlotjedne izjave sindikata. Nisu spremni bez pogovora prihvatiti izjave sindikalnih čelnika nezadovoljnih mjerama koje predlaže vlada. Ono što svi znamo već duže vremena smatrali su da je potrebno prokomentirati. Zaposleni u privatnom sektoru već godinama nose velik dio tereta javne potrošnje koja sve više buja.

Crne prognoze zasada se ostvaruju. Nezaposlenost nas je svrstala u grupu sa baltičkim zemljama i Španjolskom, a to je bilo ono što se je željelo pod svaku cijenu izbjeći no nije to baš jednostavno. Očekivanja o smanjivanju trenda nezaposlenosti nisu se barem što se tiče veljače ispunila. Naime očekivalo se da će početi zapošljavanje sezonaca kao i svake godine, te da će to smanjiti broj onih koji su bez posla.

Posustaje li doista globalna ekonomska kriza pitanje je koje u posljednje vrijeme traži odgovor. Prema nekim pokazateljima, ali i procjenama izgleda kako su ocjene o izlasku iz krize bile malo preuranjene. Govore nam to podaci koje možemo svakodnevno slušati ili čitati u medijima. SAD koje su prve najavile izlazak iz krize ponovo zahvaćaju neki njezini oblici.

Ovih smo dana svjedoci raznih rasprava o gospodarskoj, financijskoj i političkoj situaciji u zemlji. Organiziraju se razni okrugli i drugi stolovi, diskusije, tematske rasprave i slično. Možemo ćuti razna manje-više beskorisna mišljenja od kojih nikakve pomoći. Neku večer slušala sam neke od ekonomskih autoriteta u jednoj tv emisiji. Prigovarali su kako vlada nema jasno određen cilj i to me je ponukalo da malo razmislim o toj izjavi.

Svaki poslovni odnos uvijek podrazumijeva dvije strane. Normalno je da svaka od njih ima svoje interese koje nastoji pod svaku cijenu ostvariti. Poslovnim ljudima, ali i običnim građanima jasno je, da svoje interese u svakom poslu radilo se o kupnji ili prodaji, iznajmljivanju ili bilo kojem drugom poslu moraju ostvariti rezultate na što zadovoljavajući način i na svoju korist. Zašto danas razmišljam o toj temi i pišem o njoj?

Izjava guvernera HNB-a Rohatinskog kako još nismo pronašli rješenje za izlazak iz krize možda ponovo potakne sve one koji su za to zaduženi, da dobro promisle o svim mogućim rješenjima. Danas se mnogi pitaju zašto se ovih dana u prvi plan uz probleme u drvo-prerađivačkoj industriji stavlja i građevinarstvo. Odgovor je veoma jednostavan.

Prošlo je nekoliko mjeseci od prve najave kreditiranja gospodarstva posrnulog zbog krize milijardama kuna. Novac je u bankarskim trezorima, a provedbeni propisi kojima se reguliraju uvjeti kreditiranja još nisu ugledali svijetlo dana. Aukcija za kredite trebale bi početi 16. ovog mjeseca, ali teško je povjerovati, da će to doista biti tako.

Podravka i rasprave o njoj nikako da siđu s javne scene. Iako još uvijek nisu raščišćene sve malverzacije koje su otkrivene u posljednje vrijeme izgleda da nekima nije cilj da ona nastavi sa neophodnom konsolidacijom i normalnim radom. Pojedini hrvatski političari kao da su izgubili kompas. Naprosto kao da ne shvaćaju da živimo u vremenu tržišne ekonomije.

Prošlo je dvadeset godina kako je kod nas nestao socijalizam. Nije mi namjera raspravljati o njegovim kvalitetama ili manama, ali do današnjeg dana ostale su neke stvari i pojavni oblici iz tog vremena neriješeni. Zašto to tvrdim? Jednostavno zato što me na tu pomisao tjeraju aktualni i nimalo ugodni događaji i afere koji se otkrivaju iz dana u dan.

Časopis Banka organizirao je predavanje kojemu je tema bila «Razumiju li ekonomisti hrvatsku ekonomiju». Gotovo jedinstven  zaključak bio je, da naši ekonomisti nisu dovoljno utjecajni, te da nisu ključni sudionici gospodarstva zbog velikog utjecaja političko-interesnih skupina ili mreža.

Politika se kao neprekinuta nit provlači kroz sve pore društva, jer ona i jeste dio društva i neprekidni događaji koje generiraju pojedinci iz njezinih krugova posljednjih mjeseci nimalo ne pomažu izlasku iz gospodarske krize. Gospodarstvo i građani ne samo da su njezini robovi, već nastoje svim silama dati prilog tom procesu manje-više kao promatrači koji zapravo i nisu u stanju bilo što mijenjati, ali možda i nesvjesno uživaju u svim događajima. Nekoliko mjeseci prate nas otkrivanja, pa zatim i istraživanja raznih financijskih malverzacija u državnim tvrtkama ili u tvrtkama u pretežitom vlasništvu države.

Iako je Google potrošio milijune dolara u Kini sa ciljem osvajanja tog ogromnog tržišta, a sada najavio mogućnost odlaska to za nikoga u ovoj situaciji ne treba biti iznenađenje. Google navodno nije uspio ostvariti bilo kakvu dobit u toj zemlji unatoč kompromisima sa vladom na koje je pristajao.

2010. godina prema svim predviđanjima trebala bi biti godina zelene ili čiste tehnologije. Premda podaci o ulaganjima u zelenu tehnologiju nakon naglog uspona u 2008. ukazuju na snižena ulaganja za gotovo 3 milijarde dolara ipak su ona bila veća u odnosu na 2007. godinu za oko 1,5 milijarde dolara, pa su i predviđanja za ovu godinu veoma optimistična.

Svakim danom postaje sve nejasnije radi li se o zatvaranju u svoje granice ili postoje i drugi motivi zbog kojih Kina nastoji provesti akreditaciju «autohtona inovacija». Teško je u ovom trenutku realno sagledati sve eventualne moguće posljedice koje donosi ovo pravilo.

Danas sam čuo jednu vrlo interesantnu informaciju, vezanu uz otvaranje novih tvrtki. Nije iz prve ruka ali kao i da jeste, moja draga igrom slučaja našla se u razgovoru sa referenticom za poslovne korisnike jedne velike HR banke. Žena sva onako užurbana uspjela je u par minuta mojoj gospoji objasniti da nikada nije imala veću gužvu sa otvaranjem novih transakcijskih računa za poslovne korisnike.

 

Iako se u posljednje vrijeme odvijaju intenzivni poslovno-politički razgovori Kine sa predstavnicima EU, SAD-a i drugih zemalja o uspostavi kakve-takve trgovinske i monetarne ravnoteže nekih velikih rezultata očito baš i nema. Peking je odlučio dapače pooštriti kriterije za kupnju opreme od stranih proizvođače high-tech proizvoda svojim ministarstvima.

Namjerno nisam upotrijebila našu domaću krilaticu «Kupujmo hrvatsko», jer nakon oštrih kritika koje su nam bile upućivane, danas je moda ili bolje rečeno potreba kupovine domaćih proizvoda zavladala svijetom. Prvi su u akciju početkom trajanja krize i recesije krenuli američki proizvođači, zatim su im se unatoč protivljenju pojedinih zemalja pridružile i neke druge zemlje.

Od male lokalne trgovine otvorene 1962.god  u jednoj od najsiromašnijih zemalja SAD-a  ( Arkanzas) Sam Walton stvorio je kompaniju čiji su nasljednici i do dva puta bogatiji od Billa Gatesa.

Poslovanje koje je postalo kao model uobičajeno „ nula zaliha, nula sigurnosti „ nosi biljeg Wall Marta, prvi su unijeli novinu u području upravljanja zaliha.

Danas posjeduju više od 7000 kamiona to im je doprinjelo boljem raspoređivanju robe i zaliha između vlastitih marketa diljem zemlje. Također, početkom upotrebe novih tegljača koji idu i i kilometar više po litri Wall Markt uštedi i 50 milijuna dolara godišnje te se u skladu sa time predstavlju kao tvrtka koja brine o okolišu.

Možda će se netko neupućem u poslovanje i rukovođenje tvrkama upitati, a koji su to troškovi? Radi se uglavnom o birokratskom ponašanju administracije koja zahtjeva razne podatke, a što je najčešći slučaj ti podaci nisu  objedinjeni na jednom mjestu.

Magazin Fortune proglasio je Appleovog izvršnog direktora Steve Jobsa predsjednikom uprave desetljeća. Prema njihovom mišljenju on je radikalno reorganizirao tri tržišta, a to su glazbeno, filmsko i industrija mobilnih telefona.