Nezaobilazna tema ovih dana su mirovine. Žene su dobile jednaka "prava" kao muškarci, pa će do 2020. godine trajati prijelazni period u kojem će se svake godine podizati dobna granica starosti žena sve dok se ne dostigne tih famoznih 65 godina. Reakcije žena su uglavnom veoma negativne, ali ne izostaju ni reakcije muškaraca koji ove uvjete za umirovljenje smatraju pretjeranim. Nema šanse da se u mirovinu, mislim starosnu ode prije 65 navršenih godina, pa makar imale žene i daleko više od 40 godina staža, jer godine staža nisu više presudan faktor za odlazak u mirovinu. Prijevremena mirovina moći će se ostvariti sa navršenih 60 godina, ali sa trajnim oduzimanjem 20,4 posto od mirovine.

Naravno opravdanje su i slične odluke zemalja EU donesene zbog starenja stanovništva, ali i odluka našeg Ustavnog suda kojom je potrebno izjednačiti uvjete umirovljenja žena i muškaraca. Naravno sve je to u redu kao i činjenica da danas za jednog umirovljenika radi samo 1,28 zaposlenih, ali ipak moramo se zapitati gdje je tu geneza takve situacije. Mirovinski fondovi su sve do devedesetih godina izdržavali sami sebe bez pomoći države, a onda dolazi do brojnih promjena. O tome najbolje govori činjenica kako je ovo jedanaesta promjena ovog zakona u proteklih deset godina, ali vjerojatni ne i zadnja.

Sve je započelo devedesetih godina kada se je mnoga pitanja rješavalo slanjem ljudi u mirovinu. Jedni su kupovali tvornice, pa ih zatvarali, a radnici su uglavnom završavali u mirovini ili na Zavodu za zapošljavanje. Istim su se načinom rješavali i drugi "problemi" ako ne želiš nekoga pošalješ ga u mirovinu. Omogućeno je i dokupljivanje staža, pa su mnogi to onda i iskoristili i sada smo tu gdje jesmo, a o povlaštenim mirovinama onih koji nisu ostvarili gotovo ni minimalne uvjete za mirovinu da i ne govorim. Naravno tu ne mislim na ljude koji su beneficirinam stažom koji se posebno plaćao za njih stekli uvjete za umirovljenje, ali vidim da se oni danas bacaju u isti koš sa svim ostalim povlaštenim umirovljenicima bez obzira na to što su mnogi od njih kroz prekovremeni rad odradili više od 40 godina što je puni radni staž, a o uvjetima rada da ni ne govorim, ali to je tema za sebe. Dakle mora se priznati da je vlast kroz ove godine itekako generirala povećanje broja umirovljenika, ali nažalost za sve učinjeno nitko neće polagati račune, već će to plaćati umirovljenici i oni koji će tek to postati.

Sada se postavlja pitanje nije li se moglo pronaći drugo rješenje. Naravno da je, to najbolje pokazuju zakoni nekih drugih zemalja EU gdje ipak žene nisu posve izjednačene sa muškarcima. Žalosno je da nitko ne vodi računa o obavezama koje žene imaju tijekom svog života i koliko poslova uistinu rade, jer one su i supruge i majke koje htjeli mi to priznati ili ne daleko više vode računa o obitelji i poslovima kod kuće od svojih partnera. Možda je sada vrijeme kada se ženama pruža mogućnost da dignu svoj glas protiv ovakvog zakona ukoliko žele uopće doživjeti mirovinu, jer uostalom mi ionako činimo većinu stanovništva.