Redovno mi se u posljednje vrijeme događa da pronalazim sve više podataka o padu proizvodnje u raznim sektorima gospodarstva. Posljednjih se godina suočavamo sa podacima o velikom smanjenju proizvodnje slatkovodne ribe. Osamdesetih godina prošlog stoljeća proizvodili smo oko 16.000 tona slatkovodne ribe, a 2007. godine proizvedeno je samo oko 7.000 tona. Negativan trend nastavlja se dalje, pa se moramo suočiti sa činjenicom da više slatkovodne ribe uvozimo nego što je izvozimo. Premda je država 1997. godine poticajima nastojala zaustaviti pad proizvodnje i zapuštanje ribnjaka pomaci u povećanju proizvodnje bili su relativno mali. Suša koja je 2006. godine pogodila zemlju dala je svoj prilog i u tom sektoru, pa se tako pridružila ostalim nedaćama koje prate ovu djelatnost.

Svijetla točka slatkovodnog ribarstva svakako je posljednjih godina proizvodnja pastrva koja je porasla oko 5 puta. Pastrva je tako postala vodeći slatkovodni ribarski proizvod. Iskorištavaju se sve mogućnosti za proizvodnju pastrve, a njih imamo puno zahvaljujući bogatstvu nezagađenih voda, a njih doista imamo puno. Zabrinjava ipak podatak da se šaran nekada uzgajao na ribnjacima koji su se prostirali na 12.000 hektara, a sada se uzgaja samo na 6.000 hektara. Pastrva se uzgajala na 2,1 hektara, ali su površine povećane na kojima se uzgaja povećane na 5,8 hektara. Podaci za 2007. godinu koji pokazuju ukupnu proizvodnju slatkovodne ribe također ne daju razloga za zadovoljstvo ili bolje rečeno oni su zabrinjavajući. U strukturi proizvedenih vrsta vodi pastrva sa 46 posto uzgoja, zatim slijedi šaran sa 24 posto, a ostala slatkovodna riba zauzima 20 posto uzgoja.

Izvoz slatkovodne ribe godinama je ostvarivao vanjskotrgovinski suficit, da bi posljednjih godina pokazivao sve veći deficit. Situaciju ne ublažava ni izvoz pastrva koje se uzgaja sve više, jer ona čini čak 60 posto ukupnog uvoza slatkovodne ribe, a time nikako nemožemo biti zadovoljni. Kako zaustaviti ovaj negativni trend teško je reći. Ribari se žale na teške uvjete poslovanja. Zabrinjava ih zapuštenost ribnjaka i tehnološka zaostalost, visoke veterinarske naknade, ali i male naknade za štete koje prouzrokuju ribojedne ptice. Situacija nije bolja ni što se tiče ostalih troškova poslovanja, a nedostaje i sredstava za konsolidaciju i tehnološku obnovu ribnjaka, ali i potrebnog ulaganja u promociju i pronalaženje tržišta. Stara su tržišta izgubljena i teško se ponovo na njih vratiti, pa je stoga neophodno pronaći nova.

Izgleda da je vrijeme velikih ribnjaka sve više prošlost. Činjenica da smo zemlja u kojoj se sve manje jede riba nimalo ne ublažava situaciju. Možda je sada trenutak da se počne razmišljati o novim modelima u uzgoju slatkovodne ribe, a jedan od njih je uzgoj u okviru malih obiteljskih gospodarstava. Mogućnosti na tom polju su različite od sportsko-ribolovnog u kombinaciji sa izlovom za ugostiteljstvo, ali i za snabdjevanje lokalnog tržišta. Slične primjere već imamo u uzgoju pastrva koji se pokazao veoma uspješnim, jer pastrve se uz sportsko-rekreativan ribolov, prodaju malim i velikim kupcima, a sve više upotpunjuju i turističku ponudu krajeva koji do jučer o turizmu nisu ni sanjali.