Narod se zabavlja aferama koje svakodnevno niču kao gljive poslije kiše i nikako da im dođe kraj. Nemoguće je uzeti u ruke novine ili otvoriti bilo koji portal na internetu, a da ne naiđete na neku novu aferu. Smjenju se uprave javnih poduzeća, pojedinci daju ostavke, policija pretresa poslovanje pojedinih poduzeća, kvazi političari govore besmislice i gluposti i tako redom iz dana u dan. Opći je dojam da nikoga nije briga, sve se odvija prema onoj psi laju karavane prolaze. Možda treba imati strpljenja i sačekati rezultate istrage nadležnih državnih organa o svim tim događajima, ali pitanje je da li će rezultata, barem za efikasni obračun sa svim negativnostima i akterima koji naprosto ismijavaju narod i ovu zemlju doista i biti.

Sigurno da javnost mora biti informirana o svemu što se događa u zemlje, dapaće ona ima pravo znati, ali dok se nju zabavlja nekim doista smiješnim raspravama i tvrdnjama kako afera zapravo i nema, mnogi stvarni i realni problemi ostaju u drugom planu. Štura statistika nezaposlenosti prolazi gotovo nezapaženo. Brine li ikoga što je nezaposlenost u prošlom mjesecu iznosila 14,4 posto više nego u 8. mjesecu prošle godine? Brine li ikoga najava Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, da će do kraja godine prema predviđanjima biti još oko 50.000 nezaposlenih više? Vjerovatno ne, jer dobar dio nezaposlenih nije samo rezultat ekonomske krize i recesije nego i donošenja promašenih zakona koji se mijenjaju kada i oni koji su ih predložili i usvojili shvate ono što su obični građani odmah shvatili i izrazili svoje nezadovoljstvo.

Teško je povjerovati u veće promjene u ekonomskoj politici u sljedećoj fiskalnoj godini ako znamo, da je 87 posto proračuna unaprijed određeno za pokrivanje određenih obaveza. Rezanja rashoda državne uprave, barem značajnijeg neće biti. Može li se stimulirati proizvodnja ako znamo, da je broj zaposlenih u u javnom sektoru 260.000, a u prerađivačkoj industriji 250.000 s daljnjom tenedencijom smanjivanja. Razmišlja li itko, da gospodarstvo rastereti od parafiskalnih nameta? Teško je pozitivno odgovoriti na to pitanje, ali svatko tko se imalo razumije u gospodarstvo zna da njegovo rasterećenje vodi poboljšanju investicijske klime i privlačenju investicija, a to opet vodi rastu zapošljavanja koje nam je neophodno potrebno.

Znam da sam postavila mnoga pitanja na koja ni naši poznati ekonomski analitičari nemaju jedinstven odgovor, ali zar se doista s takvom lakoćom može prelaziti preko ovih pitanja. Nije li došlo vrijeme da se konačno “stave karte na stol” i da se odgovorni za sudbinu ove zemlje obračunaju sa svima onima koji zemlju svojim “poslovanjem” vode u propast, bez obzira na kojoj stolici sjede i koju funkciju obavljaju. Kada se to napravi imati će dovoljno vremena da se pozabave realnim problemima vezanim za izvlaćenje zemlje iz krize.