Danas je situacija sa bonitetnim kućama još negativnija nego što sam pisala 22.08. prošle godine. Nastavlja se igra mačke i miša, ali sada na području Europe, pa se realno može postaviti isto pitanje: A tko su te privatne agencije koje upravljaju životima stotinama milijuna ljudi po cijelom svijetu koji im to dozvoljava? Tko stoji iza njih i po čijim interesima rade? Nisam pristaša teorija zavjere, ali sve ovo što se događa posljednjih mjeseci naprosto tjera čovjeka da se zapita za koga to oni rade i u čijem interesu uništavaju svjetsko gospodarstvo i živote milijuna ljudi koje tjeraju doista jednim potezom pera u očaj, pa evo da podsjetim što sam napisala prošle godine:

10.06.2011. u 12,08 sati povjerenik Europske komisije za proširenje objavio kako su završeni pregovori sa hrvatskom za ulazak u EU. Hrvatska će prema svemu sudeći u EU ući 1.srpnja 2013. godine. Vijest je naravno dočekana sa oduševljenjem iako je već unaprijed bilo poznato da će takva odluka biti objavljena.

Može li se profitirati od politike pitanje je koje se postavlja samo po sebi. Žele li političari doista samo pomoći zemlji za koju obavljaju neku političku dužnost ili imaju i neke druge osobne razloge predmet je česte rasprave među običnim ljudima. Prije nekoliko dana slučajno sam radeći nešto uz upaljeni televizor slušala...

Zabrinutost, uznemirenost ili apatija ukratko su ono sa čime se danas u velikoj većini slučajeva može opisati stanje u kojem se nalaze mali poduzetnici i obrtnici. Poslovi su gotovo stali, a naplate je veoma često nemoguće izvršiti. Troškovi im svakim danom postaju sve veći, a novaca nema pa nema.

Aktualna globalna kriza natjerati će brojne ljude na promjene dosadašnjih navika koje su stekli. Ovo se posebno odnosi na našu zemlju, jer naši su ljudi navikli kroz desetljeća raditi u jednom mjestu i veoma se teško odlučuju na promjenu prebivališta zbog dobivanja posla. Naravno nisu oni krivi, jer kad jednom dođeš u neki veći grad stvoriš određene navike i zasnuješ obitelj veoma se teško odlučiti na odlazak u neku novu sredinu, ali i to će se zbog postojeće krize morati mijenjati.

Nisam ona koja spada u kategoriju katastrofičara koji se zadnjih dana često spominju kao ime za sve one koji upozoravaju na neodrživost financijske i gospodarske politike koja se vodi, jer sam po prirodi optimista. Unatoč tome nije moguće zanemariti činjenicu kako je kuna započela svoj pad u odnosu prema euru i to se nastavlja, a što to znači i za državu i za građane nije potrebno posebno naglašavati.

Nedavno održana godišnja skupština Svjetske banke i MMF-a na kojoj je zatraženo od članica da prestanu sa valutnim ratom koji se nesmiljeno odvija već duže vrijeme nije pokazala pozitivne rezultate. Valutni rat je nastavljen. Upozorenja su ostala samo prazne riječi na koje se nijedna zemlja članica ovog rata nije ni pokušala odazvati.

Postoji li istina o opsegu krize koja vlada zemljom. Sigurno ne, jer jedno se govori, a podaci su posve drugačiji. Prema najnovijim podacima najveća žrtva ove krize je privatni sektor na koji je pala sva nevolja. Podaci o otpuštenim radnicima neumoljivo potvrđuju ovu tvrdnju. Privatne tvrtke moraju izdržavati i osiguravati plaće državnih službenika i mirovine za umirovljenike. Uglavnom zbog aktualne situacije radnici koji su zaposleni u njima ostaju bez posla, a prognoze za budućnost nisu ništa bolje. Dosada svakog dana iz tog segmenta gospodarstva bez radnog mjesta ostaje 89 radnika, a u posljednje dvije godine izgubljeno je 81.088 radnih mjesta.

Svaka zemlja nastoji na svoj način smanjiti sve moguće troškove i tako smanjiti proračunski deficit. Možda je u ovom trenutku najbolji primjer za to potez francuskog predsjednika. Naime on je u pismu premijeru zatražio oštre mjere za smanjivanje troškova vladinih dužnosnika. Ponukan velikom rastrošnosti o kojoj se u posljednje vrijeme sve više piše u francuskim medijima, a koja prelaze sve granice on je u pismu na tri stranice napisao: "Oni koji utjelovljuju javni interes ne mogu biti izuzeti od napora koji se traži od nacije".

Koliko je ekonomija složen i kompliciran problem morala je priznati i ravnateljica Ekonomskog instituta i koautorica Programa vlade za oporavak gospodarstva i izlazak iz krize. Prvotna predviđanja kako će BDP porasti za 0,7 % pala su u vodu i najavljena je korekcija predviđanja naravno ne u smjeru rasta nego i daljnjeg pada. Program se i dalje smatra dobrim, ali naglašavaju se potrebe za određenim korekcijama i daljnjim uvođenjem novih mjera. U kojem će one pravcu ići nije teško predvidjeti, jer se vjerojatno radi o daljnjim odricanjima najvjerojatnije opet na teret građana.

U Zagrebu se održavao Njemačko-hrvatski gospodarski forum. Bio je to najveći skup privrednika dviju država. Velike se nade polažu u rezultate koji bi trebali obilježiti ovaj forum. Njemačka je i do sada bila treći po redu ulagač u Hrvatsku, pa su očekivanja veoma velika. Poticaj tome bile su i izjave predstavnika njemačkih gospodarstvenika, ali i one od strane njemačkog državnog tajnika Ministarstva za gospodarstvo i tehnologiju.

Prošlo je 40 dana, a nafta i dalje neometano izlazi u more meksičkog zaljeva. Zagađenje okoliša je takvo da se neće moći sanirati nekoliko desetljeća. Možda nekada prije dok smo čitali ili gledali filmove katastrofe i apokalipse koja bi mogla zahvatiti planet nitko o tome nije previše razmišljao, ali događaji koji se dešavaju posljednjih godina morali bi sve na ovom svijetu itekako ozbiljno zabrinuti. Katastrofe svih vrsta postale su dio naše svakodnevnice.

Sve se manje raspravlja o tome što su to strateški interesi Hrvatske. Svaki će se građanin složiti da su to turizam, poljoprivreda i energetika, ali nažalost širim masama nije poznato postoji li iole ozbiljnija strategija razvoja tih djelatnosti. Godinama slušamo samo fraze o potrebi donošenja strategija razvoja raznih djelatnosti, ali svakodnevno se možemo susretati samo sa problemima koji ih prate.

Koliko uspješno pronalazimo mjere koje treba poduzeti za izlazak iz krize trebalo bi značiti i priznanje koje nam je dao MMF. Zadovoljstvu koje vjerojatno osjećaju oni koji su radili na tom programu sigurno nema kraja. Pohvala jedne takve institucije nije mala stvar, jer poznato je kako oni vole one koji neprekidno krešu određena prava i tako provode štednju. Sve je to dobro. Naravno, da svi moraju dati svoj doprinos da zemlja izađe iz krize, ali postavlja se pitanje koliko je to ravnomjerno raspoređeno na sve građane.

Tvrditi da je dosadno živjeti u Hrvatskoj bila bi prava utopija. Scena se mijenja iz dana u dan. Godinama prešućivane i zanemarivane zloporabe svakim danom isplivaju na površinu. Postavlja se samo pitanje, a gdje je kraj tome? Vjerojatno će nas još dugo vremena mediji izvještavati o novim uhićenjima, ali slaba nam je to utjeha, jer štete koje su počinjene teško će biti nadoknađene, a ceh ionako plaćamo mi koji ga nismo ni napravili.

Kako su financije složena kategorija najbolje pokazuje dosadašnje punjenje državnog proračuna. Unatoč posebnom porezu na plaće i ostale prihode koji je uveden prošle godine, ali i povećanom PDV-u proračunski prihod je manji za 1,16 milijardi kuna ili za 3,2 posto nego što bio lani. Posebno je zanimljiva činjenica da je i prihod od PDV-a je unatoč povećanju manji za 0,3 posto u odnosu na isti period prošle godine.

Održan je kako je to običaj kod nas reći povijesni sastanak sindikalista koji predstavljaju svoje članove u javnim službama sa vladom. Moglo se i pretpostaviti, da će oni unatoč negativnim najavama prihvatiti mjere vlade za oporavak gospodarstva koji zahtijevaju određena odricanja zbog štednje. Pregovaralo se o regresu, božićnici i daru za djecu. Ovim bi se neisplatama tih povlastica postigla ušteda od 640 milijuna kuna za ovu godinu.

14,6 milijardi kuna zvuči veoma privlačno. Velika su to sredstva koja su predviđena za investiranje u tijeku ove godine. Odluka vlade zatekla je mnoge, ali i odmah povukla pitanje kuda će taj novac biti uložen. Prema najavama predsjednice vlade o sudbini tog novca izvršiti će se potrebne konzultacije i dogovori sa socijalnim partnerima. Posve očekivano počela su i nagađanja, da će se taj novac uglavnom utrošiti u trenutno zaustavljene kapitalne objekte u zemlji.

Zabava se nastavlja. Zabavljaju se svi osim onih koje život u ovom trenutku nimalo ne mazi. Mediji su puni prepucavanja, nagađanja i da ne kazem čega sve ne. Saborski zastupnici veoma ozbiljno shvaćaju svoj zadatak. Pretvorili su sabornicu u ring za ispravke krivih navoda, replike i povrede poslovnika. Predstavnici stranaka čekaju iza zavoja nastup iz suprotnog tabora, pa zatim kreće lavina koja pokosi jedino gledatelje, a ne ja učesnike u raspravi.

Pojavom globalne krize na samom početku zavladala je panika u bankama. Prvo je zahvaćen bankarski sustav SAD-a koji je i generirao krizu u tom sektoru, a zatim se proširio na ostale djelatnosti. Panika je zahvatila više građane najviše pogođene događajima i bankrotima koji su uslijedili nego bankare. Oni su po staroj navici računali, da država neće dozvoliti njihovu propast, a u tome i nisu pogriješili.

Podravka i rasprave o njoj nikako da siđu s javne scene. Iako još uvijek nisu raščišćene sve malverzacije koje su otkrivene u posljednje vrijeme izgleda da nekima nije cilj da ona nastavi sa neophodnom konsolidacijom i normalnim radom. Pojedini hrvatski političari kao da su izgubili kompas. Naprosto kao da ne shvaćaju da živimo u vremenu tržišne ekonomije.

Namjerno nisam upotrijebila našu domaću krilaticu «Kupujmo hrvatsko», jer nakon oštrih kritika koje su nam bile upućivane, danas je moda ili bolje rečeno potreba kupovine domaćih proizvoda zavladala svijetom. Prvi su u akciju početkom trajanja krize i recesije krenuli američki proizvođači, zatim su im se unatoč protivljenju pojedinih zemalja pridružile i neke druge zemlje.