Koncept Long Taila, onako kako ga je definisao Chris Anderson iz Wireda, pojavio se u jako lošem momentu zajedno sa svim ostalim Web 2.0 džidžabidža buzzwordima. Odatle jednim dijelom vodi činjenica da je zbog toga ovaj koncept ostao slabo poznat mainstreem publici i da nije predstavljen na adekvatan način. Za razliku od američke, naša ekonomska teorija posebno nešto ne favorizuju Paretov princip, odnosno pravilo 80/20. U trgovini je posebno poznato da 80% pradaje dolazi od 20% kupaca. Rađanjem virtuelnog tržišta na Internetu, logika stvari je bila da se prenesu tradicionalni zakoni iz trgovine iz fizičkog svijeta. Slično filmu Matrix, čar virtuelne elektronske prodavnice jeste beskonačni niz polica na kojima se nalazi beskonačno artikala. Naravno, na kraju godine kada se sumiraju rezultati prodaje, tačno se zna koliko je beskonačno u stvari beskonačno.
Google , Amazon, eBay, Netflix, Apple iTunes, Rhapsody i veliki broj drugih kompanija svoj uspijeh duguju Long Tailu. Kako je Long Tail zakon distribucije koji važi isključivo u virtuelnom prostoru, moramo u početku uočiti neke razlike između virtuelnog i fizičkog. Amazon godišnje proda 2,3 miliona knjiga, dok prosječna Barnes and Noble (BN) knjižara od cigle i maltera skladišti 139.000 knjiga. Prema ovim ciframa, Amazon skladišti grubo rečene 2,2 miliona više knjiga od jedne BN knjižare. Procjene kažu da 57% prodaje Amazona dolazi od knjiga koje uopšte ne postoje u BN knjižarama! Ovo je naravno totalno u suprotnosti sa 80/20 zakonom prodaje u kome 80% prodaje dolazi iz 20% inventara. U Amazonovom slučaju, 57% prihoda od knjiga dolazi od 0% Barnes and Noble inventara. U Americi prosječan film neće otići u bioskop distribuciju ukoliko nije u stanju da privuče najmanje 1.500 ljudi u toku dvije nedelje prikazivanja. Prosječna prodavnica muzičkih diskova mora da proda 2 kopije CD-a, da bi uopšte pokrili troškove skladištenja diskova. Iz ovog se jasno vidi da nam klasična trgovina nameće svima ukus i distribuira 20% hitova u svim poljima od muzike do filma. Jer, prateći Paretov princip, samo 20% albuma glavnih izdavačkih kuća biće hitovi.
Ono što nam Internet tehnologija omogućava jeste mogućnost pronalaženja srodnog sadržaja i praćenje našeg potrošačkog ukusa. Amazon.com na tokom naše šetnje kroz njihovu radnju prati naše afinitete, upoređujući to za bazom artikala koje smo ranije kupili kao i sa profilima ljudi koji su zainteresovani za slične proizvode i na osnovu toga nam kao preporuku nudi neku potpuno treću knjigu. Muzička industrija je ovdje dobar primjer. Da bi ekonomski bilo isplativo, prosječnan CD shop sadrži 40.000 najpopularnijih pjesama koji prodaju diskove, odnosno za koje postoji procjena da će se prodati i otplatiti troškove inventara. S druge strani Appleova iTunes onlajn prodavnica sadži preko milijardu pjesama. Šta se dešava ako zaronimo ispod 40.000 najpopularnijih pjesama, rep se vuče do sto, dvjesto, tristo, milion pjesama na iTunes. Koliko kog Apple brzo dodavao nove pjesme, one nalaze svoju publiku, makar da se radi i o samo pet ljudi razbacanih širom Amerike. Hiljade žanrova na jednom mjestu, jedna numera u svim mogućim varijantima i remixima, sve to u jednoj radnji.
Dobra ilustracija jeste dugi rep dot-com giganta Excite. Najpopularniji termini pretrage (seks, mp3, Britney Spears, itd.) činili su samo 3% pretraživačkih termin na ovom pretraživaču. Poslovni model Excitea je podrazumijevao da se unovče tih 3% procenata odgovarajućim reklamama, ali preostalih 97% je ostalo neiskorišteno. Overture je pak prvi shvatio kako premostiti taj problem, a Google kroz svoj AdWord program doveo do savršenstva ovu tehnologiju omogućujući i vulkanizeru iz vašeg kraja da se jeftino oglašava na pojedinim ključnim riječima i na taj način donosi Googleu zaradu.
|