Pop će izjesti sam sebe, liti izvorno Pop Will Eat Itself. Mudra opaska novinara NME-a Davida Quanticka po čijoj teoriji popularna muzika konstatno u loopu reciklira dobre ideje, i samim tim savršeni hit je moguće kreirati kombinujući već postojeće ideje u jednoj muzičkoj numeri. «London je centar muzičke industrije, veliki biznis diktira pravila i u njemu nema slobodnog, individualnog izleta, a kako vreme ide, to je sve teže i teže. Sada je to samo instant muzika koja se proizvodi kao novi softver – svaka tri meseca imaš update», kako to pojašnjava Koja, čiji je alter zub kad ikad pocrnio. Nakon 90-ih na koje se svi redom žale, a paradoksalno riječ je o godinama u kojoj su kreirana neka remek djela prvenstveno elektronske muzike, ali i filmske (navedimo samo Trainspotting, Pulp Fiction, Fight Club) slijedi aktuelna prva decenija novog milenijuma, okarakterisane kao godine oporavka i procvata svih negativnosti No-Logo Naomi Kembel-Klajn ere. Ramiskovanje i mješanje svega i svačega, često ranije subkulturalno nespojivog (čime nastaje doba gdje je poistovjećivanje omladine samo sa jednom subkultorom stvar prošlosti i zaostalosti) rađa fenomen mješavina iliti mashupa. Mainstreemizacijom Apple iPoda kao jedinog legitimnog naslednika Sony Walkmana, u trend su ponovo ušle neke stvari iz 80-ih. Bastard pop je novi muzički pravac mješavina koji se snima kao Bootlegs, poznat i kao White label, ofkors bez RIAAmu dozvole. Iako su rodonačelnici ovog žanra u prvom redu The KLF, 2 Many DJs albumi braće Soulwax prave revoluciju u digitalnom remiksovanju kombinujući 45 pjesama u dvosatnom mixu: od Iggy Popa i Eye of Tigera do Dolly Parton, sestara Minogue i (extra)Neninih “99 Luftballons”.
Ono što posebno karakteriše mashups muziku jeste kombinovanje vokala sa jedne i instrumentala sa druge pjesme, što u odličnoj produkciji stvara novi autentični hit kombinujući Madonnu i Sex Pistols, ili AC/DC i Marry J. Blige. Aktuelna vizija djelenja svega i svačega preko široko dostupne jeftine kućne tehnologije uz obaveznu Internet konekciju stub je aktuelne remix kulture. Dilovanje digitalne muzike cvjeta preko P2P mreža, Soulseek je moj favorit. Last.FM i Pandora još jednom dokazuju da je radio besmrtan.
Trend da izvođači nose nove stvari prvo na radio da osjete puls publike sve više jenjava, a muzika se prvo testira iza zatvorenih vrata onlajn grupa koje sačinjavaju odabrani likovi pokupljeni worldwide. YouTube je ono što je MTV bio u 80-im. MySpace je treš, ali svi su izgleda danas tamo. Njeno veličanstvo Madonna, Boginja komercijalnog, na fantastičnom poslednjem albumu daje svoj doprinos remix kulturi albumom koji ponovo na mainstreem vraća zaboravljeni neprekidni mix format, do sad rezervisan podrazumijevano za elektronske labele iz podzemlja. Semplovanje Abbe je naravno bastard pop momenat, doduše debelo plaćen. Podsjećanja radi, 2 Many DJs su ganjali autorska prava za 45 pjesama skoro dvije godine da bi mogli legalno distribuirati album. Šta o budućnosti muzičke distribucije kaže prvi menadžer Pink Floyda, piše The Register. I najzad, sasvim očekivano Wired ima temu broja posvećenu ovoj temi. Dobro je što postoji Popboks, a kako smo svi mi pomalo di-džejevi, remixujte Ramba. Iako poprilično nezgrapno realizovano, ilustruje šta nas čeka moguće već sledeće godine. Naravno, remixovanje i mješavine nisu isključivo rezervisane za muziku. Osvrnite se oko sebe, pogledajte filmove, aktuelne Web alikacije ili Nike+iPod kombinacije.
I… kakve ovo ima veze sa biznisom? Svaka nova subkultura prije nego što dostigne mainstreem nosi šansu za ogromnu zaradu. Vaše je da osjetite ritam. |