Veom sam često ili bolje rečno barem jednom mjesečno u poštanskom sandučiću pronalazila sam malu ceduljicu sa ponudom za zapošljavanje. Uvjeti nisu bili određeni ni uvjetovani bilo čime. Nudila se dobra zarada, a za daljnje informacije potrebno je bilo nazvati samo određen telefonski broj zbog uspostavljanja kontakta. Ponukana znatiželjom da otkrijem što se to krije iza tih ponuda nazvala sam jedan od tih brojeva. Javila mi se veoma ljubazna gospođa koja mi je odgovorila na sva moja pitanja i pri tome me nastojala na svaki način uvjeriti da sma baš ja osoba koja bi mogla surađujući sa njezinom tvrtkom dobro zaraditi. Zahvalila sam na ponudi uz objašnjenje da moram o ponudi razmisliti, te da ću joj se ukoliko se odlučim na suradnju ponovo javiti.
Mala ceduljica, telefonski razgovor, ali i učestali pozivi koje u zadnje vrijeme primamo za razne prezentacije ponukali su me da potražim podatke o toj djelatnosti. Moram priznati, da su me podaci koje sam pronašla doista iznenadili. Nisam očekivala da je ta vrsta djelatnosti toliko raširena. Na globalnoj razini oko 63 milijuna ljudi radi u tom segmentu direktne prodaje i godišnje ostvaruju prihod od 114 milijardi dolara. Najveći dio otpada na Aziju i Sjevernu Ameriku, te na njih otpada oko 70 milijardi dolara prihoda.
Europa ima oko 1.000 takvih tvrtki, a procjenjuje se da zapošljavaju oko devet milijuna predstavnika te vrste prodaje. Njihov je prihod u prošloj godini procjenjen na 20 milijardi eura. Globalna kriza, recesija i sve veća nezaposlenost vjerovatno će natjerati mnoge ljude da upravo u toj djelatnosti potraže posao ili dodatnu zaradu. Ovu tvrdnju potkrepljuje činjenica da je samo u prvom mjesecu ove godine zabilježeno 24 postotno povećanje broja zaposlenih u ovoj djelatnosti. Mnoge privlači činjenica da im to može biti povremeni honorarni rad, a zarada je uvjetovana isključivo osobnim uloženim trudom, vještinom komunikacije i osobito uvjerljivosti u obradi tržišta.
Hrvatska ima zasada 11 tvrtki koje se bave direktnom prodajom. Ovih 11 tvrtki ostvarili je prošle godine 395,6 milijuna kuna prometa. U direktnoj prodaji najčešće se prodaju proizvodi kozmetike i osobne higijene, wellness proizvodi, odjeća, kućne potrepštine, knjige, dječje igračke, uredski i audiovizualni materijal i drugi razni proizvodi. Vjerovatno će ekonomska situacija ponukati sve veći broj nezaposlenih, da na ovaj način ostvare berem neke prihode, a to sada u Hrvatskoj čini više od stotinjak stalno zaposlenih i prema nekim procjenama oko 80.000 vanjskih suradnika. Vrijeme je kada se ne pita što će se raditi, jer je najvažnije ostvariti prihode i osigurati životnu egzistenciju, a to može pokušati ostvariti radom u direktnoj prodaji.
Valentina J.Z.T. | prodaja | 2 July 2009 |
Potaknute povećanjem kontejnerskog prometa u Mediteranu, ali i ostalim europskim lukama tri jadranske luke odlučile su proširiti kapacitete i modernizirati poslovanje. Jadranske luke Kopar, Rijeka i Trst sigurno se nisu u mogućnosti mjeriti sa sjevernoeuropskim lukama Antwerpen, Hamburg i Rotterdam u pogledu pretovara roba iz dalekoistočnih, afričkih ili amerčkih luka. Ova ih je činjenica navela da kao partneri zakorače odlučnije na svjetsku pomorsku prevozničku scenu.
Odlučili su zajednički promovirati svoje mogućnosti i usluge koje mogu pružati. Sve tri luke bilježe posljednjih godina znatno povećanje prometa, a to se posebno odnosi na kontejnerski promet. Međutim za daljnji rast prometa potrebno je proširenje kapaciteta, ali i modernizacija poslovanja. Predpostavljam da će to biti nešto slično onome što možemo vidjeti na TV u prilozama o najvećim lukama, gdje se pomoću kompjutora vrši iskracaj, ukrcaj i pretovar kontejnera nevjerovatnom preciznošću.
Riječka luka prema projektu Gataway II dograđuje 300 metara obale na Brajdici, 680 metara kontejnerskog terminala na Zagrebačkoj obali, a to znači znatno povećanje kapaciteta. Poznato je da uz jačanje lučke infrastrukture luka treba osnažiti cestovnu i željezničku povezanost do njih kako bi teret što brže stizao do zemalja Srednje i Istočne Europe. Rijeka ima veliku prednost u završenoj autocesti koja je povezuje sa ostalim zemljama tj. u završenom dijelu paneuropskog koridora V.b. Sigurno će još će veću prednost i značaj imati dvotračna nizinska željeznička pruga od Rijeke do Botova na granici s Mađarskom dužine oko 270 kilometara. Dovršenje tj. izgradnja pruge planirana je u idućih 5 do 6 godina. Brzina kretanja teretnih vlakova predviđena je 120 kilometara na sat što znači da bi put od Rijeke do Budimpešte trajao 5 sati.
Luka Kopar počela je rad na investiciji vrijednoj 171 milijun eura prije dvije godine. Dograđuje se također kontejnerski terminal, ali i novi skladišni prostor koji će omogućiti prihvat većih količina voća i povrća, ali i automobila.
Trst ima svoj Master plan koji predviđa proširenje dokova V i VII kao i gradnju doka VIII. Trščanska će luka dobiti i novi putnički, teretni i Ro-Ro terminal.
Činjenica da su luke Kopar i Trst u Europskoj uniji, a da luka Rijeka to nije stvara toj luci određene probleme u poslovanju, ali se oni rješavaju bilateralno i u tome se dosada uspjeva. Sigurno da bi te administrativne barijere nestale ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Međutim najvažnije da su poslovni interesi kod sve tri luke nadvladali sve ostalo.
Valentina J.Z.T. | investicije | 1 July 2009 |
Dvadeset poznati njemačkih kompanija i banaka udružuje se u jedinsven projekt koji je ikada zabilježen u povijesti. Projekt se zove EUMENA-DESERTEC i vrijedan je više od 400 milijardi eura, a cilj je u Sahari ukrotiti Sunčevu energiju i pretvoriti je u struju za europske potrošače.
Kvadratni kilometar pustinje godišnje dobiva Sunčeve energije ekvivalenta 1,5 milijuna barela nafte. Multiplicirano na svjetskoj razini to je stotine puta više energije nego li je svijet koristi u godinu dana. Sahara je najveći izvor solarne energije na svijetu i kada bi se tu energiju uspjelo zaustaviti putem solarnih elektrana samo veličine od 0,3 posto bilo bi to dovoljno za opskrbu električnom energijom cijele Europe.
DESERTEC predviđa izgradnju solarnih elektrana ukupne snage više od 100 gigavata (GW) u predjelu Sjeverne Afrike na više lokacija, ali u politički stabilnim zemljama. Procjene su da će za izgradnju infrastrukture i stavljanje u pogon elektrana trebati 10 do 15godina.
Koristi od ovog projekta bile bi dvostrane Europa bi dobila toliko potrebnu električnu energiju, a time bi smanjila energetsku nesigurnost, ovisnost o fosilnim gorivima i opasnost od korištenja nuklearne energije. Afrika bi tim projektom dobila tisuće novih radnih mjesta, vlastitu energiju i desaliniziranu vodu iz mora.
Projekt ima i jaku političku dimenziju i zbog toga je podijeljen u dva dijela. Jedan dio predviđa niz solarnih termoelektrana od po 1 GW u pojasu Gaze, a ondje bi se električnom energijom i dasaliniziranom vodom opskrbljivalo više od tri milijuna stanovnika. Ovo ulaganje vrijedno 5 milijardi eura trebalo bi uz zamah za investitore iz te regije smanjiti i političke napetosti između Palestinaca i Izraelaca. Drugi dio ovog dijela projekta predviđa gradnju pogona za desalinizaciju vode na solarni pogon u blizini Crvenog mora i time bi se rješilo pitanje opskrbe vodom Jemena i njegovog glavnog grada Sane.
Stručnjaci smatraju da će u realizaciji DESRTEC-a na početku biti potrebna potpora Europske Unije, a da će zatim u kasnijim fazama financiranja najveću ulogu imati banke i privatni sektor. Isplativost projekta nitko ne dovodi u pitanje, jer on osim ekonomskog ima i veliko ekološko značenje, njegova provedba smanjuje globalno zagađenje i spriječava klimatske promjene.
Valentina J.Z.T. | investicije | 30 June 2009 |
Dosada su barem što se tiče Hrvatske vlasnici najvećih casina i automat klubova bili Austrijanci, Španjolci i Njemci. Kakva je situacija u ostalim zemljama regije doista neznam, ali po svemu sudeći situacija će se svakako promijeniti. Odlukom ruskih vlasti 1.7. prestaju sa radom u Rusiji sve vrste kockarnica. Poznato je da su se njihovi vlasnici hvalili da je Moskva po broju casina i ostalih igraonica na prvom mjestu ne samo u Europi nego i dalje, ali situacija se promijenila i bilo je potrebno pronaći nova rješenja.
Vlasnici velikih lanaca ruskih kockarnica odlučili su svoj biznis preseliti u druge zemlje. Spominju se Crna Gora, Hrvatska i Srbija, ali i Italija, Njemačka i zemlje Južne Amerike. Predsjednik “Korstona” objavio je da kompanija seli svoj biznis u Budvu. Navodno su već završili pregovore za kupnju hotela Queen Montenegro koji ima 300 soba i casino. Najavio je i prvi čarter let sa gostima prije jeseni iz Moskve za Crnu Goru.
Vjerovatno će se neki zapitati zašto su vlasnici ruskih kockarnica odlučili svoj biznis preseliti na područje naše regije, ali odgovor je veoma jednostavan. Putovanje iz Moskve do bilo koje zračne luke na Jadranu ili kontinentalnom dijelu Balkana traje oko 3 sata, a osim toga u zemlje naše regije mogu putovati bez vize. Ostvari li se ta najava preseljenja biznisa i Rusi otvore kockarnice na Jadranu, zimskim centrima Srbije, većim gradovima ili bolje uređenim toplicama biti će to ostvarenje sna turističkih radnika da i kod nas stiže onaj najgalantniji i najrastrošniji dio Rusa. Sigurno da će to biti prilika, da u tom biznisu zaposlenje nađu konobari, barmeni, ali i krupjei kao i ostalo osoblje potrebno za rad kockarnica.
Kako god bilo činjenica je da se pojavljuje jedan novi vid turizma što je svakako za pozdraviti i da će čarterima na nekoliko dana dolaziti kockati bogati i dobri gosti. Svima nam je barem iz ruske literature, ali i iz ruske povijesti poznato, da su bogati Rusi voljeli kocku i zbog nje su bili redoviti gosti mondenih ljetovališta i mjesta u Europi.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 29 June 2009 |
Malo je onih koji govore o gospodarstvu i vezano uz njega o izvozu i uvozu, a da pomisle na industriju ambalaže. Sigurno je samo jedno, a to je da je ta grana industrije jedina koja ima veći izvoz od uvoza. Hrvatska proizvodi gotovo sve vrste ambalaže, od metalne, drvene, staklene do plastične.
Lani je proizvedeno 464.000 tona ambalaže svih vrsta. Pad je zabilježen samo u proizvodnji metalne ambalaže, ali to je trend koji se osjeća nekoliko posljednjih godina. Istovremeno proizvodnja drvene ambalaže porasla je oko šest puta, proizvodnja staklene ambalaže se udvostručila, plastična bilježi rast oko 50 posto, a papirna i kartonska oko 60 posto. Pojedini segmenti unutar pojedine vrste ambalaže bilježe još veći porast. Primjera radi proizvodnja plastičnih vreća i vrećica porasla je prošle godine sa 3773 na 9231 tonu.
Hrvatska industrija raspolaže visokokvalitetnom tehnologijom proizvodnje svih vrsta ambalaže, pa tako i plastične protiv koje se često bune ekološke udruge. Svakako da je zaštita okoliša veoma bitan element ne samo za pojedinu državu nego i za cijelo čovječanstvo. Stoga je zasigurno potrebno poštovati norme zaštite okoliša i provoditi sve mjere što efikasnijeg zbrinjavanja plastičnog otpada. Mnogo je učinjeno na zbrinjavanju plastičnih boca kojih je nestalo sa ulica i iz prirode, kada je za vraćenu plastičnu bocu uvedena naknada od 0,50 kuna. Svakako da time nisu rješeni svi problemi tj. ostala su nerješena pitanja zbrinjavanja plastičnih vrećica i ostale plastične ambalaže koja se zasada ne zbrinjava na adekvatan način. Ovaj se problem treba što hitnije rješiti, jer unatoč svemu moramo priznati da plastična ambalaža ima svoje komparativne prednosti u mnogim segmentima.
Često se čuju prijedlozi da se plastične vrećice zamijene papirnatim što posebno ističu neki ekolozi. Svakako da je to jedna od mogućih opcija, ali tu dolazimo do sukoba sa osobnim mišljenjem, a to je da za proizvodnju papirne ambalaže treba rušiti drvo i eto nam novog ekološkog problema. Normalno je da proizvođači plastičnih vrećica ističu, da zbog izrade plastične vrećice nije srušeno nijedno stablo.
Svakako da plastična mabalaža ima svoje mjesto na tržištu, ali je potrebno još mnogo poraditi na zbrinjavanju tog otpada. Zauzimanje negativnog stava dovodi do toga da nam nijedna proizvodnja neće proći bez zamjerki, jer činjenica je da uvijek postoji neki ekološki problem.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 28 June 2009 |
Nekoliko mjeseci svjedoci smo neuspješnog pregovaranja o skraćivanju radnog tjedna za jedan dan. Najveći problem leži u pitanju tko i kako treba snositi trošak ovog poteza koji je u aktualnoj gospodarskoj situaciji gotovo neophodan. Neke su tvrtke i bez bilo čije pomoći sa ciljem očuvanja svog poslovanja uvele skraćeni radni tjedan. Poznato je da se ovakav potez dosada pokazao veoma uspješnim u nekoliko europskih država, a neke još vrše pripreme za njegovo uvođenje.
Uvođenje skraćenog radnog tjedna državu bi stajalo prema nekim procjenama ekonomista između 600 i 700 milijuma kuna godišnje, ali u ovoj situaciji kada se novac iz proračuna traži sa svih strana pitanje je kako ga pronaći. Situaciju ne ublažava ni činjenica da gubitak jednog radnog mjesta stoji 27.000 kuna, a na to se nadovezuju i svi drugi problemi koji prate nezaposlenost, a ona je iz mjeseca u mjesec sve veća. Nezaposleni prestaju biti potrošaći i tako se začarani krug gospodarskih problema još čvršće steže i zatvara.
Skraćivanjem radnog tjedna pomoglo bi se uglavnom tekstilnoj i drvnoj industriji koje su bile u teškoćama i prije krize, a zatim i metalskoj, kemijskoj, brodograđevnoj i elektroindustriji koje su zbog pada izvoza, a time i prihoda posebno pogođene recesijom. Svemu ovome još se pridružila i unutarnja nelikvidnost koja pogađa gotovo sve subjekte na tržištu, pa se sve veći broj kvalitetnih tvrtki našao u zeškoćama.
Možda bi sufinanciranje četiri radna dana u mjesecu tj. kraćenje radnog tjedna s 40 na 32 sata i preusmjeravanje značajnog dijela sredstava namjenjenih naknadama za novo nezaposlene u zadržavanje postojećih radnih mjesta bila značajna potpora ovoj mjeri. Procjene govore da bi ovu mjeru trebalo uvesti u oko 2000 tvrtki u kojima je zaposleno približno 50.000 radnika.
Ekonomska kriza ne zaobilazi ni jedan segment gospodarstva, a onda počinju što je i normalno zahtjevi za raznovrsnim financijskim pomoćima. Svi traže novac, ali postavlja se uvijek i staro pitanje kako do novca doći u situaciji kada se ima ovako prenapregnuti proračun. Na ovo pitanje redovno odgovora nema. Sljedeći krug pregovora o skraćivanju radnog tjedna očekuje se za nekoliko dana, ali ishod je gotovo nemoguće predvidjeti bez obzira na sve činjenice koje govore u prilog ove mjere.
Valentina J.Z.T. | ekonomija | 27 June 2009 |
Europska komisija odredila je rekordno visoku kaznu Intelu zbog monopolističkog ponašanja na štetu kompanijinog najvećeg rivala AMD-a u iznosu od 1,06 milijardi eura. Ovo je druga visoka novčana kazna u kompjutorskoj djelatnosti. Prošle je godine Komisija izrekla kaznu od 899 milijuna eura Microsoftu zbog toga što je godinama za svoje tehničke informacije ubirao previsoke cijene licenci.
Povjerenica za konkurentnost EK objasnila je da je Intel proizvođačima računala davao popust ako sve ili gotovo sve procesore kupuju kod njih. Osim toga trgovcima je plaćao, da u svojim trgovinama prodaju računala s Intelovim čipovima. Ovakvim ponašanjem Intel je oštetio milijune europskih potrošača, jer je na taj način kroz niz godina potisnuo konkurente s tržišta čipova za računala. Europska komisija ovako težak i trajan prijestup i kršenje pravila o kartelima više neće tolerirati. Povjerenica je naglasila kako je Intel dobro znao što čini.
Intel je američka tvrtka osnovana 1968. godine kao Integrated Electronics Corporation sa sjedištem u Sanata Clari, Kalifornija, SAD. Intel je najpoznatiji po proizvodnji mikroprocesora, mrežnih kartica, sklopova za matične ploče, mobitele i druge uređaje. Poznato je da Intel drži u proizvodnji mikroprocesora 80 posto udjela, dok njegov najveći konkurent AMD koji po mišljenju Komisije najviše pogođen ima 12 posto svjetskog udjela.
AMD-Advenced Micro Devices također je svjetski poznat proizvođač procesora osnovan je 1969. godine u Sunnyvaleu, Kalifornija, SAD. Trenutačno je u patentnom savezu sa IBM-om i Apple korporacijom. Ostali proizvođači koji su prema komisiji pogođeni ponašanjem Intela su Acer, Dell, Hewlett-Packard, Lenovo i NEC.
Nakon izrečene kazne Intelu Paul Otellini predsjednik i generalni direktor Intela objavio je neslaganje s ovom odlukom opovrgavajući navode Komisije. Otellini tvrdi da Intel nije nikoga oštetio. Njegova će kompanija uložiti žalbu, jer smatraju da nije počinjena apsolutno nikakva šteta, a osobito ne krajnjim korisnicima.
Žalba je očekivana i posve normalna, ali je pitanje koliko će od nje biti koristi, jer stav je Komisije da se ošto i visokim kaznama spriječe poslovi koji nisu dopušteni. Kazna Intelu treba biti upozorenje za sve ostale kompanije bez obzira na djelatnost koje razmišljaju na sličan način kao Intel.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 26 June 2009 |
Nedavno su objavljeni rezultati trećeg istraživanja o informatičkoj pismenosti hrvatskih građana. Istraživanje je provedeno u šest županija, a učestvovalo je 1400 ispitanika. Ispitanici su odgovarali uz već standardna pitanja vezana za ovakve ankete i o svom odnosu prema cijeloživotnom obrazovanju, svojem mišljenju o obrazovanju uopće kao i njegovoj važnosti u životu.
Istraživanje pokazuje, da je sve veći broj građana informiran o ECDL certifikatu – jedinom službenom dokumentu kojim se dokazuje informatička pismenost u Republici Hrvatskoj. Premda je ECDL ispite polagalo dosada gotovo 20.000 građana 49 posto ispitanika ih smatra bitnim za daljnje napredovanje u karijeri. 44 posto ispitanika izjasnilo se da su u posljednjh godinu dana pohađali stručne tečajeve, seminare i sl. vezano za informatiku, a to predstavlja kao i gotovi svi ovogodišnji podaci pozitivan pomak u odnosu na predhodna istraživanja.
Zanimljivi su podaci koji su dobiveni u smislu općenitog korištenja računala. Osobe u dobi od 17 do 40 godina osobnim se računalom koriste najviše radi zabave i to njih 40 posto. Slijede ih 24 posto onih koji računalo koriste u poslovne svrhe, a 20 posto ispitanika koristi računalo u obrazovne svrhe. Dobiveni podaci ukazuju na činjenicu, da se u ovom trenutku računalom ne koristi 10 posto ispitanika što je također pozitivan pomak.
Istraživanje je pokazalo velike razlike u korištenju računala u odnosu na teritorij tj. postoje značajne razlike između županija. Ovu tvrdnju potkrepljuje podatak, da se u Zagrebačkoj županiji računalom ne služi tek 6 posto ispitanika, dok se i Zadarskoj županiji računalom ne služi 13 posto ispitanika.
Možda je najzanimljivije mišljenje ispitanika vezano za pronalaženje posla odnosno boljeg posla. Njih 42 posto na prvo mjesto stavlja završavanje obrazovanja na nekom dobrom fakultetu. Drugo mjesto zauzima nimalo ugodna činjenica, da ih 25 posto smatra najbitnijim imati “dobru vezu”. Radno iskustvo bitnim smatra 23 posto ispitanika i nalazi se na trećem mjestu, a dobro poznavanje rada na računalu zauzima četvrto mjesto sa 21 posto, a to su prema anketi najvažnije karakteristike poželjne za zapošljavanje.
Informatička pismenost radno sposobnog stanovništva svakako je važan preduvjet za razvoj društva u cjelini. Istraživanje koje je provedeno pokazuje, da nas u predstojećem razdoblju očekuje još dosta posla na informatičkom obrazovanju određenih dobnih i socijalnih skupina sa posebnim naglaskom na stanovnike određenih geografskih područja koja zaostaju u tom segmentu obrazovanja.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 25 June 2009 |
Turizam svakako spada u jednu od najvažnijih grana hrvatskog gospodarstva. Danas kada turistički radnici nastoje stvoriti uvjete za što uspješniju turističku sezonu ostaje niz nerješenih pitanja koja traže što brži odgovor. Jedno od njih je i konkurentnost hrvatskog turizma. Konkurentnost nije moguća bez investiranja i dovršetka privatizacije turističkih tvrtki koje su još u državnom vlasništvu.
U razdoblju od 1993. godine do kraja trećeg mjeseca ove godine inostrane investicije u turizam iznosile su 20,3 milijarde eura. Najveći investitor u hrvatski turizam je Austrija čiji udio iznosi 28,3 posto. Austrijski turisti s oko 814.000 dolazaka i 4,2 milijuna noćenja zauzimaju visoko četvrto mjesto među stranim turistima. Austrija i u financijskom sektoru zauzima prvo mjesto, pa stoga ne treba zanemariti njihov interes za daljnje investiranje u turizam.
Poznato je da nisu sve privatizacije u turističkom sektoru provedene na zadovoljavajući način. Određen broj stranih investitora pokupovao je turističke objekte, a onda su na njih jednostavno “zaboravili”. Posljedica toga su hoteli koji stoje neuređeni i koji svakim danom sve više propadaju. Odgovornost za takvo ponašanje osim na njima leži i na onima koji su im te objekte prodali i ne inzistiraju na poštivanju sklopljenih ugovora. Posebno je zanimljivo nereagiranje lokalnih zajednica koje su na taj način ostale bez određenih turističkih kapaciteta koji su im donosili toliko potrebna sredstva, ali osiguravali i radna mjesta.
Često se u posljednje vrijeme mogu slušati prigovori stranih investitora zbog problema na koje nailaze, jer prema njihovom mišljenju još uvijek nemamo razrađenu strategiju razvoja turizma. Ministarstvo turizma obećava, da će do kraja godine donijeti strategiju razvoja, ali i predložiti zakon o turističkom zemljištu što bi trebalo olakšati probleme svim investitorima.
Zašto sam spominjala Austriju i njezine investitore, pa eto jednostavno zato dok jednima gledamo kroz prste drugima, a to je u ovom slučaju projekt Punta Skala austrijske Falkensteiner Tourism Group što je jedna od najvećih investicija u hrvatski turizam nikako da pomognemo rješiti probleme. Njihovih stotine uloženih milijuna eura nisu im osigurali da nakon devet godina završe projekt i započnu sa radom. Problemi su se bez njihove krivice redali jedan za drugim, a oni danas smatraju, da će trebati dugi niz godina da povrate novac uložen u ovu investiciju, a uzmak im je sada nemoguć.
Naš najveći problem je što su sa svim zavrzlamama vezanim za ovaj projekt upoznate sve međunarodne financijske institucije i teško da će naše olako shvaćanje tog problema privući nove investitore, da ulaze u slične projekte. Jedino moguće rješenje nalazi se u donošenju potrebne zakonske regulative, koja će jasno odrediti urbanističke i druge uvjete vezane za izgradnju turističkih objekata.
Valentina J.Z.T. | turizam | 24 June 2009 |
Jučerašnji post potaknuo me da provjerim podatke o situaciji vezanoj za oglašavanje i stanje u kojem se ono u Hrvatskoj nalazi danas. Hrvatske tvrtke godišnje izdvajaju na oglašavanje iznos od 251 milijuna eura. Najveći dio tog novca odlazi televiziji 51,79 posto, tisku 29,88 posto, vanjskom reklamiranju 7,97 posto, radio odnosi 7,17 posto, dok na internetsko oglašavanje otpada skromnih 3,19 posto. Ova će krizna godina prema predviđanjima donijeti znatno smanjenje potrošnje u tom segmentu ekonomije i to za otprilike 25 do 30 posto.
Procjene govore da najveći pad očekuju televizijske reklame, malo povećanje predviđa se tisku, a najveće povećanje treba očekivati na internetskom oglašavanju, dok bi ostali mediji zadržali dosadašnju razinu oglašavanja. Predpostavlja se da će neki upravo sada iskoristiti povoljnu situaciju u pogledu sniženih cijena oglašavanja i po povoljnim uvjetima unaprijed platiti tj. zakupiti medijski prostor za buduća oglašavanja. Realno gledajući teško je reći što u ovoj krizi može predstavljati oglašavanje kao komunikacijski poticaj za potrošaće, ali vrijeme će nam dati odgovor i na to pitanje.
Danas je sve teže poslovati, jer se gospodarstvo ne bori samo za nova tržišta, nego se u prvom redu mora boriti za svoj opstanak na tržištu. Sigurno da u svakom poslu kao i u životu ima uspona i padova, ali u ovom se trenutku pogreške daleko skuplje plaćaju. Gospodarstvenici mogu očekivati, da će nakon što prođe prvi val negativne psihologije nastati nove mogućnosti, te da bi kriza trebala biti shvaćena kao prilika za veću kreativnost, jer je kreativnost put kojim se mogu ostvarivati ciljevi.
Što se tiče kreativnosti i njezine uloge u gospodarstvu vjerovatno je svakome jasno koliko je ona potrebna, ali osobno me pomalo mući mišljenje pojedinih gospodarstvenika, da je oglašavanje najbolji saveznik u “napadu” na tržište i kupce. Pitam se nije li to izgovor za mentalnu recesiju kojom mnogi svoje slabosti pokušavaju opravdati globalnom recesijom u kojoj su oni tobože žrtve.
Sigurno je samo jedno na tržištu će opstati samo oni koji će se znati pažljivo i koncentrirano plasirati u pojedine medije i to na najefikasniji i najjeftiniji način. Svaka kriza pa tako i ova daje priliku onima koji znaju pametno uložiti svoja sredstva i koji ih neće razbacivati uzaludno. Možda će moji stavovi za neke biti neprihvatljivi, ali moram priznati da osobno ne spadam u one koji nešto kupuju, jer su to vidjeli u TV reklami, tisku ili nekom drugom mediju, a sve podatke o onome što želim kupiti potražim prvo na internetu koji mi omogućava uspoređivanje kvalitete proizvoda, ali i njihove cijene kao i sve ostale podatke.
Valentina J.Z.T. | ekonomija | 23 June 2009 |
Depresija pokrenuta krizom osjeća i najmanje popravljanje raspoloženja kod ljudi što je u svakom slučaju veoma korisno. Posljednjih se dana sve češće susrećemo sa podacima koji najavljuju brz prestanak recesije u pojedinim zemljama, a za Veliku Britaniju se tvrdi da nije u recesiji već dva mjeseca. Unatoč tome nebi trebalo smetnuti s uma ono što zna svaki makroekonomist, a to je da je za svako oživljavanje proizvodnje nužan rast privatne potrošnje. Privatna potrošnja omogućuje poduzetnicima povećanje proizvodnje, ulaganje u nove investicije, a to automatski znači zapošljavanje novih radnika.
Potrošnja je dakle kotač koji pokreće gospodarstvo i stoga je ona danas pitanje broj jedan. Svjedoci smo nastojanja pojedinih zemalja da raznim mjerama potiču potrošnju, jer se počeo osjećati trend štednje kod građana i to gotovo u cijelom svijetu, a taj je trend krizu iz financijskog sektora prebacio u onaj realni u kojem živimo. Zabrinutost ljudi zbog zbog osobne ekonomske i financijske sigurnosti tjera ih na sve veću štednju. Jedan od bitnih utjecaja je i gubitak radnih mjesta, koji uz gubitak zarade i pad vrijednosti imovine ruši potrošnju.
Unatoč pozitivnim predviđanjima marketinški stručnjaci suočeni su s najvećim poslovnim izazovom u svojem životu. Pitanje je kako doskočiti posljedicama krize i brzo pronaći rješenja za što uspješniji plasman svojih proizvoda. Činjenica da prestankom krize neće automatski prestati i štednja građana tjera proizvođače, ali i prodavače da pronalaze što prihvatljivije poticaje kojima će građani biti ponukani da kupuju. Smanjuju se pakovanja roba, sužuje asortiman i nude povoljniji načini kupnje skupljih proizvoda. Pojedine tvrtke pribjegavaju svim mogućim načinima privlaćenja kupaca i vraćanju njihova povjerenja, a ta pojava ide od transparentnog prikazivanja svog poslovanja do “jasno vidljivog” razumijevanja za nevolje potrošača.
Vidljivo je da danas više ni robne marke nisu garancija, pa će se štedljivost građana odraziti i na njih. Zbog pada povjerenja u njih kupci će više vjerovati preporuci prijatelja od samih reklama. Kriza je ujedno počela utjecati i na širenje medija, a posebno je utjecala na one koji su vezani za društvene kontakte kao što su društvene mreže i blogovi gdje se mogu dobiti korisne informacije o proizvodima kao i o proizvođačima koji ih proizvode. Internet je i u ovoj kao i u mnogim drugim situacijama dosada unatoč tome što je relativno mlad medij odigrao svoju pozitivnu ulogu.
Kako razni događaji u životu utječu na život i ponašanje ljudi, tako je i aktualna kriza dovela do radikalnog ponašanja po pitanju potrošnje. Svi gospodarstvenici koji će se znati prilagoditi tim promjenama biti će uspješni u svom poslovanju, a svi oni koji će se osloniti na agresivne i isprazne reklame zasigurno njima neće polučiti željeni uspjeh.
Valentina J.Z.T. | ekonomija | 22 June 2009 |
Višemjesečno natezanje oko pitanja trebaju li trgovine raditi nedjeljom tijekom cijele godine konačno je dobilo svoj epilog prošlog petka. Ustavni sud Hrvatske jednoglasno je ukinuo odredbu Zakona o radu kojom je zabranjen rad trgovina nedjeljom i blagdanima proglasivši ga neustavnim. Tako je ukinuta jedna od zabrana.
U obrazloženju odluke stoji da zabrana rada trgovina nedjeljom nije pridonijela zaštiti radnika, a da je njome narušena jednakost među poduzetnicima, jer su trgovci dovedeni u nejednak položaj zbog propisanih iznimaka u zakonu. Ovom je odlukom Ustavni sud već po drugi put ukinuo spornu odluku.
Reakcije na odluku Ustavnog suda očekivano su proturječne. Jedni su zadovoljni, a drugi ponovo iskazuju svoje nezadovoljstvo kao što se i prije događalo. Fokusiranje na trgovce od strane nezadovoljnika poprilično je neobično ako se uzme u obzir da mnogi zaposleni zbog prirode svog posla rade nedjeljom. Možda bi ipak svoju energiju trebali usmjeriti prema ostvarivanju prava radnika koji rade nedjeljom, a ne inzistirati na zabranama.
Ekonomska situacija osobito danas zahtjeva samo rad, jer se samo tako može izaći što brže iz krize. Nepojmivo je da su turisti kojih je u predsezoni bilo oko 100.000 bili iz čisto birokratskih razloga onemogućeni da nešto kupe nedjeljom, pa makar se radilo samo o suveniru ili razglednici. Gradovi su počeli izmišljati razne sajmove kako bi svojim trgovcima omogućili rad u dane kada je to bilo zabranjeno.
Štete su sigurno nastale, a potkrepljuju se i podacima da su u proteklom razdoblju zabrane zatvorene 1152 trgovine, ukinuta su 2874 radna mjesta, a trenutačno je u blokadi oko 7000 trgovina. Turizam je time mnogo izgubio, a šteta se procjenjuje na 20 milijuna eura. Vjerujem da će konačne rezultate gubitaka dati istraživanje Državnog zavoda za statistiku i Ekonomskog instituta koji će provesti relevantno istraživanje.
Šteta je učinjena i teško je reći da li će ikada biti nadoknađena. Sigurno je samo jedno, da nismo u situaciji koja omogućava olako donošenje odluka kojima se šteti ne samo pojedincima nego i cijelom društvu. Državni se proračun može puniti samo radom, jer neradom se sigurno nemože zaraditi.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 21 June 2009 |
Početkom devedesetih godina napravljeno je više strateških pogrešaka koje gospodarstvo i danas osjeća. Jedna od takvih pogrešaka bila je kada su tvrke iz Hrvatske većim dijelom povukle svoja zastupstva iz Rusije. Danas zbog toga možemo samo žaliti, jer su proizvodi koje smo izvozili na to tržište bili omiljeni i cijenjeni. Pojedine su tvrtke gotovo najveći dio svoje proizvodnje izvozile na to tržište, a građevinari su bili rado viđeni izvođači radova na tom području. Danas oni koji nisu napustili rusko tržište ne žale zbog te odluke.
Kako se sve u životu mijenja tako se je promijenila i situacija vezana za rusko tržište. Mnogi bi se rado vratili tamo, ali to je tržište danas posve drugačije. Na ruskom se tržištu danas nalaze proizvodi iz više od 150 zemalja svijeta i to od onih najjeftinijih do najskupljih, a to znači da za povratak treba savladati tu silnu konkurenciju. Posao je to koji neće biti nimalo lagan.
Prvi se pomak za hrvatsko gospodarstvo može vidjeti u dolasku ruskih turista na naše more, a to je olakšano i ukidanjem viza za ruske građane u razdoblju od 1.5. do 31.10. Dolaskom turista stvara se mogućnost, da se upoznaju ne samo sa Hrvatskom nego i s njezinim proizvodima. No postavljaju se i neka pitanja, a jedno od njih je da li su ruski građani upoznati sa viznim režimom, ali postavlja se i pitanje koliko su naši turistički radnici spremni svoju cijelokupnu ponudu približiti ruskom turistu, koji prema dosadašnjim iskustvima mnogo troši, ali i puno traži. Određene su aktivnosti na tom planu već provedene i sada treba sačekati rezultate i nakon toga izvršiti analizu i odrediti strategiju za sljedeću turističku sezonu.
Ovih je dana pozitivno odjeknula vijest da će tvrtke iz Hrvatske moći izvoziti svoje proizvode u Rusiju preko Moskovske trgovačke komore. Nakon što naša tvrtka dostavi prospekte i podatke o svojem proizvodu, iz Moskve će im stići relevantna procjena o šansama koje taj proizvod ima na ruskom tržištu. Povoljna procjena garantira i organizaciju kontakta s potencijalnim uvoznicima i drugim zainteresiranim. Pronalazak odgovarajućeg partnera jedan je od nasigurnijih načina ulaska na rusko tržište.
Započeta suradnja nastaviti će se na raznim sajmovima, ali i primjerenom obradom tržišta no potrebna je i veća aktivnost službenih predstavnika Hrvatske u Rusiji na tom planu. Prvi su rezultati već vidljivi, ali ostaje gorak okus nezadovoljstva što smo uopće dozvolili da ostanemo bez tržišta na kojem smo bili poznati i priznati.
Valentina J.Z.T. | ekonomija | 19 June 2009 |
Konzultantsko-revizorska tvrtka Deloitte objavila je rezultate svojeg trećeg globalnog istraživanja u sektoru tehnologije, medija i telekomunikacija (TMT). Rezultati istraživanja ukazuju da razina sigurnosti u svijetu veoma zaostaje za prošlogodišnjim rezultatima. Zabrinjava činjenica da tvrtke ne ulažu dovoljno u sigurnost, a time postaju sve ranjivije za sve sofisticiranijim informatičkim napadima, ali i novim tehnologijama.
Tvrtke se tvrde u Deloitteu danas koncentriraju na poznata postojeća rješenja i ne investiraju u najnoviju tehnologiju smatrajući da od nje neće imati u ovom trenutku koristi. Deloitte je svoje istraživanje proveo usporedno s globalnim i na hrvatskom TMT sektoru. Analiza istraživanja pokazuje da je jedan od problema nepostojanje strukture i organizacije upravljanja IT sigurnošću. Utvrđeno je i nepostojanje funkcije voditelja sigurnosti u tvrtkama, a tamo gdje oni i postoje odgovorni su voditelju IT odjela što je suprotno svijetskom trendu gdje takvi stručnjaci odgovaraju direktno upravi tvrtke. Hrvatski TMT sektor za razliku od svijeta ima još uvijek decentralizirano upravljanje sigurnošću.
Stručnjaci Deloittea ističu da društvene mreže i blogovi na internetu mogu biti korisni alati, ali da ujedno povećavaju opasnost za internu sigurnost tvrtki. Zanimljivo je da čak 80 posto ispitanika smatra da im je tvrtka podložna narušavanju sigurnosti zbog korištenja Weba 2.0, ali i tehnologija kao što su pretexting i phishing. Uočeno je da i generacijske razlike utječu na percepciju privatnosti. Razlog tome je što mlađe generacije često međusobno razmjenjuju razne informacije i tako mogu posve nehotično odati povjerljive informacije o tvrtki u kojoj rade. Ovo je razlog što samo 28 posto ispitanika smatra informacijsku sigurnost “vrlo sigurnom”, a prošle je godine to smatralo 51 posto ispitanika.
Analiza Deloittea ukazuje da su TMT tvrtke suočene s porastom regulatornih zahtjeva vezanih za informacijsku sigurnost, jer nepoštivanje može tvrtku skupo stajati. Rezimirajući sve podatke ove analize nije više potrebno izražavati čuđenje što su neke tvrtke onemogućile pristup raznim društvenim mrežama svojim zaposlenicima za vrijeme radnog vremena. Sigurno je da bi menađment u pojedinim tvrtkama trebao pružiti podršku koju traži 67 posto ispitanika, a koji smatraju da su regulatorni sigurnosni zahtjevi tek “donekle učinkoviti”.
Valentina J.Z.T. | e-poslovanje | 18 June 2009 |
Stariji se stanovnici naše regije još uvijek sigurno sjećaju dana kada su uživali jedući sušenu ribu koja je bila jedan od specijaliteta ovih krajeva. Riba se podjednako sušila i na kopnu i na moru, a zatim kao da smo tu vrstu delicija naprosto zaboravili. Možda su poneki od nas boraveći u inostranstvu imali priliku susresti se s tim proizvodima kako u restoranima tako i u trgovinama. Mnogi su ih sigurno i propustil kušati, jer im je to gotovo nepoznat prehrambeni proizvod.
Vjerujem da mnogi misle da se mogu sušiti samo pršut, panceta, šunka, kulen i drugi mesni proizvodi, jer se sa njima upoznaju već u ranom djetinjastvu. Istina je međutim posve drugačija. Alasi, za one koji neznaju to su riječni profesionalni ribari nekada su sušili sve vrste kvalitetne riječne ribe ili su njome opskrbljivali specijalizirane pušnice koje su se bavile sušenjem ribe. Što se tiče morske ribe situacija je gotovo ista, a sušiti se može gotovo sve što živi u moru od riba do školjkaša.
Činjenica da danas u Hrvatskoj postoje samo dvije tvrtke koje se bave ovim poslom gotovo je nevjerovatna za zemlju koja obiluje tolikim riječnim i morskim bogatstvom. Uostalom i te dvije tvrtke nema istovjetan asortiman, jedna se bavi sušenjem riječne ribe, a druga suši morsku ribu i ostale plodove mora. Tržište im je osigurano, jer se njihovi proizvodi prodaju uglavnom restoranima, ali i u većim gradovima gdje postoji interes za njihove proizvode. Možda je najinteresantnije istaći da se u posljednje vrijeme sve više javljaju zainteresirani kupci iz inozemstva.
Postoji sigurno zainteresiranost obaju tvrtki za izvozom, jer im on omogućava kvalitetnu naplatu, ali i suradnju s renomiranim partnerima koje u inozemstvu mogu pronaći. Njihovi su resursi logistički preslabi, da bi si mogli dozvoliti rizike bilo kakve vrste, a izvoz im u ovoj situaciji pruža financijsku sigurnost.
A što je sa nama koji bi ponekad poželjeli uživati u tim specijalitetima? Nama preostaje da ih kušamo u inostranstvu ili strpljivo čekamo da uhvatimo nešto od tih proizvoda u specijaliziranim trgovinama i čekamo da se još netko dosjeti kako bi bilo pametno uložiti u ovaj posao.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 17 June 2009 |
Redovno mi se u posljednje vrijeme događa da pronalazim sve više podataka o padu proizvodnje u raznim sektorima gospodarstva. Posljednjih se godina suočavamo sa podacima o velikom smanjenju proizvodnje slatkovodne ribe. Osamdesetih godina prošlog stoljeća proizvodili smo oko 16.000 tona slatkovodne ribe, a 2007. godine proizvedeno je samo oko 7.000 tona. Negativan trend nastavlja se dalje, pa se moramo suočiti sa činjenicom da više slatkovodne ribe uvozimo nego što je izvozimo. Premda je država 1997. godine poticajima nastojala zaustaviti pad proizvodnje i zapuštanje ribnjaka pomaci u povećanju proizvodnje bili su relativno mali. Suša koja je 2006. godine pogodila zemlju dala je svoj prilog i u tom sektoru, pa se tako pridružila ostalim nedaćama koje prate ovu djelatnost.
Svijetla točka slatkovodnog ribarstva svakako je posljednjih godina proizvodnja pastrva koja je porasla oko 5 puta. Pastrva je tako postala vodeći slatkovodni ribarski proizvod. Iskorištavaju se sve mogućnosti za proizvodnju pastrve, a njih imamo puno zahvaljujući bogatstvu nezagađenih voda, a njih doista imamo puno. Zabrinjava ipak podatak da se šaran nekada uzgajao na ribnjacima koji su se prostirali na 12.000 hektara, a sada se uzgaja samo na 6.000 hektara. Pastrva se uzgajala na 2,1 hektara, ali su površine povećane na kojima se uzgaja povećane na 5,8 hektara. Podaci za 2007. godinu koji pokazuju ukupnu proizvodnju slatkovodne ribe također ne daju razloga za zadovoljstvo ili bolje rečeno oni su zabrinjavajući. U strukturi proizvedenih vrsta vodi pastrva sa 46 posto uzgoja, zatim slijedi šaran sa 24 posto, a ostala slatkovodna riba zauzima 20 posto uzgoja.
Izvoz slatkovodne ribe godinama je ostvarivao vanjskotrgovinski suficit, da bi posljednjih godina pokazivao sve veći deficit. Situaciju ne ublažava ni izvoz pastrva koje se uzgaja sve više, jer ona čini čak 60 posto ukupnog uvoza slatkovodne ribe, a time nikako nemožemo biti zadovoljni. Kako zaustaviti ovaj negativni trend teško je reći. Ribari se žale na teške uvjete poslovanja. Zabrinjava ih zapuštenost ribnjaka i tehnološka zaostalost, visoke veterinarske naknade, ali i male naknade za štete koje prouzrokuju ribojedne ptice. Situacija nije bolja ni što se tiče ostalih troškova poslovanja, a nedostaje i sredstava za konsolidaciju i tehnološku obnovu ribnjaka, ali i potrebnog ulaganja u promociju i pronalaženje tržišta. Stara su tržišta izgubljena i teško se ponovo na njih vratiti, pa je stoga neophodno pronaći nova.
Izgleda da je vrijeme velikih ribnjaka sve više prošlost. Činjenica da smo zemlja u kojoj se sve manje jede riba nimalo ne ublažava situaciju. Možda je sada trenutak da se počne razmišljati o novim modelima u uzgoju slatkovodne ribe, a jedan od njih je uzgoj u okviru malih obiteljskih gospodarstava. Mogućnosti na tom polju su različite od sportsko-ribolovnog u kombinaciji sa izlovom za ugostiteljstvo, ali i za snabdjevanje lokalnog tržišta. Slične primjere već imamo u uzgoju pastrva koji se pokazao veoma uspješnim, jer pastrve se uz sportsko-rekreativan ribolov, prodaju malim i velikim kupcima, a sve više upotpunjuju i turističku ponudu krajeva koji do jučer o turizmu nisu ni sanjali.
Valentina J.Z.T. | | 16 June 2009 |
Znanstvenici u Centru Helmholtz u Njemačkoj otkrili su od 1981. godine pet novih kemijskih elemenata poredanih od rednog broja 107 do 111 u tablici kemijskih elemenata. Ovi su elementi u međuvremenu priznati i nose imena Bohrij, Hasij, Meitnerij, Darmstadtij i Roentgenij. Sada se očekuje uključenje u tablicu kemijskih elemenata i novi superteški kemijski element označen brojem 112.
Znanstvenici iz Darmstadta proizveli su element 112 1996. godine ispaljivanjem nabijenih cinkovih atoma kroz akcelerator čestica dug 120 metara. Novi je element otprilike 277 puta teži od vodika, te je s atomskom masom od 285 najteži element u periodnom sustavu elemenata. Element 112 poznat je pod imenom Ununbij što na latinskom znači 112. On je zapravo sintetska radioaktivna kovina.
Dokazivanje postojanja atoma tako teške mase koji spada u superteške elemente veoma je složena procedura. Takvi atomi postoje samo u djelićima sekunde, a nakon toga gube energiju i jednostavno se razgrađuju u druge elemente.
John Jost izvršni direktor IUPAC-a Međunarodne unije za čistu i primjenjenu kemiju u čijem radu i projektima sudjeluju kemičari iz cijelog svijeta izjavio je da je stvaranje novih elemenata pomoglo znanstvenicima da shvate kako funkcioniraju nuklearne elektrane i atomske bombe.
Znanost nas gotovo svakodnevno iznenađuje novim spoznajama i pronalascima, pa po svemu sudeći mi koji smo odavno izašli iz srednjoškolskih klupa moramo ponekad zaviriti u internetske stranice kako bi djeci mogli bar donekle objasnititi neke stvari ili ukoliko želimo biti u toku kojim napreduje znanost. Naravno to se odnosi na one koje to i zanima.
Valentina J.Z.T. | znanost | 13 June 2009 |
Mnoge su zemlje već duboko zagazile u recesiju, a očekuje se da će ta sudbina zadesiti i još neke zemlje. Ekonomski se stručnjaci sada pribojavaju još jedne ekonomske pošasti koja prijeti, a to je deflacija. Deflaciju možemo najjednostavnije definirati kao suprotnost inflaciji, a ona u biti označava opći pad razine cijena. Potrebno je istaknuti da taj pad cijena nije uzrokovan pojavom novih modela proizvoda na tržištu ili sezonskim sniženjem cijena poljoprivrednih i drugih proizvoda. Deflacija znači da cijene proizvoda permanentno padaju kroz duži vremenski period. Dakako tu se ne radi o nekoliko proizvoda, već o većem broju proizvoda koji se neprekidno širi.
Sigurno je da se kupci u početku raduju sniženju cijena iako se zapravo tome nebi trebalo veseliti. Deflacija dovodi do začaranog kruga smanjenja potrošnje i povećanog gubitka radnih mjesta ili točnije rečeno do još veće nezaposlenosti. Činjenica je da sve to za posljedicu ima i smanjenje kupovne moći. Nedostatak novca onemogućava da se kupi sve ono što je na tržištu ponuđeno bez obzira na niske cijene.
Deflacija je ekonomistima dobro poznata još iz prošlosti kada je prouzročila ogromne materijalne štete. Roba se nije prodavala u potrebnim količinama, a to je značilo da se stanje ekonomije nije uspjelo održati u plusu. Rezultata toga bilo je rušenje burze 1929. godine u Velikoj depresiji, ali i u Japanu 1990. godine. Poučeni tim pogreškama učinjenim u prošlosti ekonomisti predlažu da se investitori odmaknu od sigurnih investicija kao što je dug vlade. Smatraju da je potrebno ohrabriti ljude da investiraju u poslove koji omogućuju zapošljavanje, a to je i jedini način za stabilizaciju ekonomije svake zemlje.
Možda je potrebno istaknuti da jedinstven stav o deflaciji imaju uglavnom svi ekonomski stručnjaci. Oni smatraju da je najvažnije spriječiti da dođe do deflacije, nego je pokušati kasnije “liječiti”, jer je to po njihovom mišljenju mnogo teže nego “liječiti” inflaciju.
Valentina J.Z.T. | ekonomija | 12 June 2009 |
Usporavanje ekonomskog rasta uzrokovano globalnom recesijom u cijelom svijetu uza sve ostale probleme na površinu je uz ostalo izbacio i jedan postojeći gorići problem. Radi se o nezaposlenosti koja se neumoljivo povećava kako u svim granama gospodarstva tako i u svim zemljama svijeta. Iako Međunarodna organizacija rada upozorava na taj problem rješenje će biti teško pronaći.
Prema njihovim predviđanjima do kraja godine bez posla će ostati 50 milijuna ljudi. Najveće teškoće očekuju radnike imigrante koji već i sada u mnogim zemljama rade za manje od 2 dolara po satu, a u tu kategoriju spada oko 1,4 milijarde ljudi. Ukupan broj nezaposlenih u svijetu tako bi do kraja godine mogao dostići brojku od 250 milijuna ljudi. Ekonomska situacija naprosto tjera vlade pojedinih zemalja da smanjuju broj radnih dozvola za strane radnike. Situacija se pogoršala i za zapošljavanje visokoobrazovanog kadra, jer zemlje nastoje zaštititi svoje domaće stručnjake koji u sve većem broju ostaju bez posla. Pojedine zemlje nude i novčani poticaj za odlazak stranih radnika iz zemlje uz obavezu, da se neće vratiti najmanje sljedeće tri godine.
Međunarodna organizacija rada ističe da je zabilježen i sve veći porast rasizma i ksenofobije, ali i kršenja elementarnih ljudskih i radnih prava. U pojedinim zemljama strani radnici ne samo da dobivaju otkaze, nego im se ne isplaćuju ni zarađene nadnice. Bilježi se i povećan broj ubojstava stranih radnika, a organiziraju se i sve češće prosvjedi protiv njih. Jedan od problema je i podplaćenost stranih radnika koji moraju raditi za znatno niže nadnice, ali i u lošijim uvjetima rada.
Veliki su problemi i sa radnicima koji se vraćaju u svoje zemlje, jer im je gotovo nemoguće naći posao. Međunarodna organizacija rada smatra da bi se taj problem mogao rješiti pomoću migracijskog fonda u koji bi trebalo namaknuti sredstva za tu svrhu. Postavlja se pitanje da li je to moguće u ovoj ekonomskoj situaciji ostvariti, jer će svaka inicijativa po svemu sudeći ostati samo na dobrim željama.
Valentina J.Z.T. | posao | 10 June 2009 |
Gotovo svakodnevno svjedočimo problemima koji su snašli velike multinacionalne kompanije, korporacije i najveće tvrtke. Pomoć im redovito pruža država, ali to u velikom broju slučajeva nije dostatno. Problemi se sve češće rješavaju na globalnoj razini u igru uskaču i zemlje za koje je do jučer malo tko vjerovao da će danas biti u stanju spašavati svjetske divove. Najočitiji se primjeri mogu vidjeti u auto-industriji gdje su se u rješavanje problema uključuju Rusija i Kina.
Za razliku od ovih divova male i srdnje tvrtke unatoč problemima s kojima se one susreću sve više zrače opreznim optimizmom. Njihova mogućnost brzoj prilagodbi novonastaloj situaciji omogućuje im mirniji nastavak rada, a možda se nebi trebalo čuditi ako te tvrtke sutra postanu nacionalne perjanice razvoja. Iako sada njihov život nije lagan, jer su dosada uglavnom pratile velike tvrtke, pa pomalo ostaju bez tog tržišta oni unatoč svemu pokazuju da su sposobni snaći se u svim situacijama.
Položaj malih i srednjih tvrtki jednak je u cijeloj Europi što pokazuju podaci koje objavljuju pojedine zemlje. Iz dobivenih podataka vidljivo je da je u njima gubitak radnih mjesta najmanji, dapače dolazi do zapošljavanja visokokvalificiranih kadrova, jer im to trenutačni položaj tržišta rada omogućuje. Time dakako mogu poboljšati svoj napredak, ali i kvalitetu usluga i proizvoda.
Iako su dosada velike tvrtke bile u fokusu države što se tiče raznih materijalnih i nematerijalnih pomoći u posljednje se vrijeme sve više države okreću i malima. Vlade sve više potiću banke da ih kreditiraju nudeći jamstva, ali i skraćujući rokove plaćanja. Globalna svjetska kriza pokazala je eto silom prilika, da veliko ne znači uvijek i uspješno, a kada počnu financijski lomovi najveći se potresi osjete kod velikih, a mali se uvijek nekako snađu, jer i nisu navikli da ih netko mazi.
Možda je zbog toga potrebno obratitit posebnu pažnju tim malim najinventivnijim tvrtkama. Rezultati koje su one pokazale u proteklom periodu daju i određenu garanciju, da će se uz njihov uspješan rad sigurno brže i uspješnije prevladati sadašnja kriza.
Valentina J.Z.T. | ekonomija | 8 June 2009 |
Oduvijek mrzim riječ zabrana, a još se više protivim zabranama. Iako smo se svi sreli sa raznim zabranama još u ranom djetinjstvu, odrastajući shvatili smo da su te zabrane bile uglavnom dobronamjerne, jer nas se njima pokušalo naučiti izbjegavanju opasnosti, ali i pristojnom ponašanju u budućnosti. Koliko se postiglo tim zabranama ovisilo je uglavnom o našoj okolini tj. o njihovoj sposobnosti da nas pravilno odgajaju. Činjenica je da se u pedagoškom smislu daleko više postiže objašnjavanjem nego zabranama i kažnjavanjem.
Danas kada o tome razmišljam pitam se gdje su granice do kojih se čovjeka može disciplinirati zabranama. Ovo me pitanje neminovno vraća u prvu polovicu 20. stoljeća kada su počele razne zabrane koje su svijetu donijele strahovite posljedice i tragedije milijunima ljudi. Nisam neki zagovornik teorija urota i sličnih šema, ali me sve češće pojave raznih zabrana sve više zabrinjavaju. Spominju se s jedne strane ljudska prava, a s druge nameću zabrane. Ide li to dvoje zajedno, mislim da ne, sve dok se te zabrane ne odnose na anarhistička ponašanja koja ugrožavaju normalan život ljudi, te ih je iz tog razloga potrebno spriječiti.
Moda raznoraznih zabrana širi se svijetom, a mi kao da mazohistički uživamo u njima. Prvo smo dobili zabranu rada trgovina nedjeljom, blagdanom i praznicima. Ne želim sada iznositi razloge kojima se opravdavala ova zabrana, jer je to svima uglavnom poznato. Ipak se moram pitati, zar se nije moglo disciplinirati poslodavce koji nisu plaćali rad nedjeljom svojim zaposlenicima? Zar se doista moralo kazniti tom zabranom vlasnike malih trgovina iako su u njihovim trgovinama uglavnom radili članovi njihove obitelji, a koji su pogođeni zabranom dovedeni na rub propasti ili su čak morali prestati sa radom. Kako objasniti turistima da smo mi tako bogata zemlja koja si može u vrijeme globalne ekonomske krize dozvoliti da propusti uzeti im koji euro ili dolar, zbog neradne nedjelje trgovina, jer smo odlučili da turistička sezona počinje 1.6. i traje do 30.10., a to je period u kojem trgovine mogu raditi do 14 sati i nedjeljom. Sljedeće što se možemo pitati je, a što sa radnicima iz trgovina koji su otpušteni kao višak radne snage. Ma koga briga, neka se snalaze kako znaju.
Početkom prošlog mjeseca stupila je na snagu i zabrana pušenja u ugostiteljskim objektima. Odlično terase su za lijepog vremena pune nepušača i pušača, koja simbioza ne smetaju jedni drugima, a zatvoreni klimatizirani prostori zjape prazni. Pitate se, a što sa ugostiteljima koji nemaju terase, pa neka zatvore kafiće i restorane, a to mogu i ostali kada dođu hladni dani. Promet im već sada rapidno pada, a radnici koji ostaju bez posla što sa njima, pa neka odu malo na burzu i pridruže se onima koji su već zbog recesije ostali bez posla. Puni li se proračun slabije, pa normalno ali što se tu može, zabrane treba poštovati.
Pogledajte malo oko sebe i vidjeti ćete ono što ste prije rijetko viđali. Čini se da gotovo svi puše na ulici. Izlaze iz tramvaja i odmah pale cigaretu, čikova po ulicama ko u priči, ali zašto se brinuti, pa imamo mi komunalce, pa neka skupljaju čikove po ulica valjda ih zato i plaćamo. Možda neki doista vjeruju da da će ljudi prestati pušiti, a zaboravili su onu staru da je zabranjeno voće najslađe.
Mislim da bih se ipak trebala malo uozbiljiti, ali zar doista nismo mogli pronaći drugo alternativno rješenje. Poznato je da su to neke zemlje rješile na zadovoljstvo i ugostitelja i pušača i boraca protiv nikotina. Jesu li pušači građani druge kategorije da kao posjetitelji kafića, restotana, casina, automat klubova i drugih ugostiteljskih objekata nemaju pravo na svoje “poroke”? Jedini gubitnik u toj igri zabrana uz već pogođene strane ovom zabranom biti će državna kasa, a preko nje i svi korisnici državnog proračuna.
Zabranom vožnje sa 0,00 promila nije se postiglo gotovo ništa, tko je pio i vozio to je nastavio i nakon stupanja na snagu te zabrane. Statistički su podaci pokazali da oni koji popiju čašu vina i nisu bili problem i zabrana je zbog šteta koje su imali vinari i ugostitelji ukinuta.
Mnogi se protive ovim zabranama i pokušavaju iznaći načine pomoću kojih pokušavaju pronaći kompromisna rješenja koja bi zadovoljila sve strane. Teško je prognozirati uspjeh njihovih akcija koje spremaju, ali iskreno se nadam da će prevladati razum i svijest da nismo u situaciji, da si dozvolimo da “novac koji leži na cesti ne pokupimo”, a to se događa zabranama u vrijeme ekonomske krize i recesije.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 5 June 2009 |
Rasprave o potrebi pristupanja Hrvatske u NATO vođene su nekoliko godina. Slušali smo disonantne tonove u diskusijama vođenim za i protiv. Predlagao se čak i referendum na kojem bi građani izrazili svoje mišljenje iako nije zakonom predviđen, ali zašto ne potrošiti nešto novaca. Protivnici ulaska u NATO najčešće su spominjali trošak koji će se ulaskom u taj Savez morati platiti. Konačno i bez referenduma Hrvatska je postala članicom NATO saveza. Svi su se nakon toga fokusirali na sigurnosni aspekt koji se time osigurao i diskusije su bile završene.
Gotovo je pravilo da se od šume ne vidi drvo, a to se dogodilo i ovaj put. Nitko nije našao za potrebno sagledati i drugi mogući pozitivni aspekt koji prati ulazak neke zemlje u NATO savez. Zaboravljen je najvažniji gospodarski aspekt koji tvrtkama omogućava ulazak na novo tržište. Ulaskom u NATO stjeće se pravo da tvrtke sudjeluju na natječajima za nabavu roba i usluga potrebnih Savezu. Stigli su i prvi natječaji i poduzetnici su iznimno zainteresirani za sudjelovanje na njima.
Možda bi nas sve to već danas trebalo veseliti da ne postoji kao i obično jedan “ali”. Naime mi još nismo postali članovi NATO-ve Agencije za održavanje i nabavu Namsa. Nedavno smo predali službeni zahtjev za članstvo u Namsa-i, pa se očekuje da će to biti rješeno ovaj mjesec, a zatim će naši poduzetnici i tvrtke moći zauzeti svoje mjesto na tom tržištu.
Poznato je da Namsa vodi velik broj projekata vezanih za infrastrukturu i logističku potporu u svim NATO operacijama. Zemlje koje su prije nas ušle u Savez osigurale su svom gospodarstvu i preko stitinjak milijuna eura prihoda sudjelovanjem svojih tvrtki u u pružanju raznih usluga. Nedavno smo imali priliku vidjeti opremu koju nose naši vojnici u NATO akcijama, a koja je gotovo sva proizvedena u našim tvrtkama i koja je dobila najviše ocjene za kvalitetu. Vjerujem da je došlo vrijeme da tu opremu plasiramo i prodajemo i u inostranstvu.
Godinama šaljemo naše vojnike da sudjeluju u raznim NATO operacija širom svijeta i plaćali smo to iz našeg proračuna. Mislim da je konačno došlo vrijeme, da u NATO pošaljemo i naše gospodarstvenike, građevinare, proizvođače hrane, odjeće i obuće i ostale opreme, ali i drugih usluga i tako vratimo novac koji smo do sada ulagali.
Valentina J.Z.T. | ekonomija | 4 June 2009 |
Iako sam se europskim bankama bavila prije nekoliko dana situacija vezana za rad banaka svakim je danom sve aktualnija. Pojavljuju se novi prijedlozi za što učinkovitiji nadzor nad bankama kako bi se spriječili lomovi koje smo vidjeli s onu stranu Atlantika.
Europska struktura kontrole nad bankama trebala bi se temeljiti na dva stupa. Europsko vijeće za sistemske rizike ESRC pod predsjedanjem Središnje europske banke ECB detektiralo bi probleme i na taj način spriječavalo financijske lomove. Vijeće je dobilo pravo alarma na koje članice mogu, ali i ne moraju reagirati, ali im je svakako u intersu da spriječe eventualnu krizu. Drugi stup je mikronadzor. Plan EK temelji se na nalazima poznatog francuskog bankara De Larosiera i njegove radne skupine koja je angažirana da napravi prijedlog kvalitetnog nadzora bankarskog sustava.
De Larosiere predlaže da rad domaćih banaka kontroliraju domaći supervizori, a da su aktivnosti banaka izvan nacionalnih granica podložne kontroli i provjerama nacionalnih organa tih država. Posebno se usaglašava koordinacija, a EK je predložila tri nadzorna tijela koja bi trebala zamijeniti postojeći sistem kontrole. Postojeći se sistem nacionalnih nadzora koji je trebao detektirati i rješavati probleme pokazao nezadovoljavajućim da odgovori na zahtjeve koji se pojavljuju u ovo vrijeme. Velike probleme već su počele stvarati neke članice EU, jer se pojedinačni interesi nameću ispred zajedničkih. Zanimljivo je da prijedlog EK ne sadrži i odredbe o tome tko će plaćati račune u slučaju propasti banke iz jedne zemlje na prostoru druge države. Sporazum EU izričito zabranjuje miješanje jedne države u nacionalni proračun druge države. Konačno ispada da novo tijelo EU predvođeno predsjednikom ECB ima sve poluge kontrole, ali će njegova uloga biti samo “moralnog” karaktera.
Plan ESRC predviđa tijelo sastavljeno od 27 predstavnika središnjih banaka koji bi se sastajali svaka tri mjeseca, ali prema potrebi i češće. Svoje će procjene i upozorenja ostvarivati putem ECO-FIN-a i Vijeća ministara financija EU koji će svoje poruke odašiljati izravno državama članicama. Strah da bi članice eurozone mogle imati prevlast nad ostalima ublažen je odredbom da podpredsjednik ESRC treba biti predstavnik izvan monetarne unije. Ova nas odluka ne treba previše čuditi, jer se i dosada među članicama počesto moglo uočiti određeno međusobno nepovjerenje. EK i države članice izražavaju želju da novi sustav proradi što prije.
Sigurno je samo jedno, a to je da konačni izgled sustava nadzora neće biti isti kao što je predložen, jer će države članice nastojati sačuvati što više neovisnosti. Zasada su reakcije dobre, ali neki smatraju da treba učiniti više, jer su financijska tržišta u plamenu, te je po njima potrebno gasiti požar. Težinu situacije vide i u postojanju različitih modela i razina integriranosti bankarskog sistema od zemlje do zemlje.
BusinessEurope, europska udruga poslodavaca, očekuje brzu provedbu koja bi omogućila i brži izlazak iz krize. Presudno je i najbitnije da se procjene Vijeća temelje na najkvalitetnijim informacijama, a u tome je ključan i sam pristup informacijama. Važno je, da se upozorenja i preporuke realiziraju brzim akcijama i da se odmah provode u suprotnom je država članica dužna objasniti zašto nije reagirala. Samo stalnom kontrolom moguće je spriječiti nova neugodna iznenađenja u bankarskom sektoru.
Valentina J.Z.T. | financije | 3 June 2009 |
Postoje zaljubljenici u knjige i oni koji to nisu. Ovaj članak je uglavnom posvećen onim prvim, a možda bi mogao zainteresirati i ponekog iz druge skupine.
Počevši od djetinjstva dok su se razne “ozbiljne” (npr. “Koko u Parizu”) i one manje ozbiljne knjige (tzv. šund literatura) čitale u raznim prilikama kad god se stiglo, ujutro, u školi pod satom, navečer s baterijom ispod popluna, kasnije u tramvaju ili autobusu za vrijeme odlaska ili povratka iz škole (još kasnije – odlazak i povratak s posla) uvijek je postojao jedan problem. One zanimljivije knjige su obično bile velikog formata, debele i posljedično teške za nositi u ionako preteškim torbama ili zbog veličine nisu uopće stale u torbe koje smo nosili sa sobom.
S vremenom su se pojavile knjige u tzv. paperback formatu što je malo pojednostavilo cijelu stvar, ali ni to nije neko rješenje koje bi do kraja izgladilo sve probleme.
Onda se krajem 80-tih i početkom 90-tih počeo na televiziji prikazivati serijal Star Trek (The Next Generation, Deep Space 9 i Voyager). Uz već poslovično izvanredne gadgete (sjećate li se Star Trek serije iz 60tih? komunikator = Današnji mobitel) za kojima su svim tehno freakovima polako curile sline pojavilo se nešto što je onako usput zagolicalo maštu mnogih.
Povremeno u početku, a s vremenom sve više pojavila se spravica nešto poput kalkulatora, ali sa bitno većim ekranom, lagano, veličine otprilike papir A5 formata i debelo svega centimetar-dva. U seriji su to upotrebljavali za pisanje i čitanje izvještaja i sl. Tadašnji laptopi su bili jako skupi teški i sa slabim mogućnostima dok je navedena stvarčica bila lagana jednostavna i naravno velikih mogućnosti (ako ne u stvarnosti, a ono barem u seriji).
Danas, 15 do 20 godina kasnije pojavilo se nešto što svojom funkcionalnošću i izgledom jako liči na to. To su “E-book readeri” ili rečeno po domaći “Čitači za knjige u elektronskom formatu”. Naravno nisu to prvi čitači, ali tehnološki gledano može se reći da prethodne generacije nemaju puno veze sa ovom novom.
Zašto tek sada i zašto ne prije?
Jedan od velikih problema koji je morao biti riješen da bi tako nešto moglo biti napravljeno i da bi moglo biti upotrebljivo je pitanje ekrana. Klasični ekrani za prikazivanje koji su upotrebljavani na mobitelima i kalkulatorima jednostavno nisu bili dovoljno dobri. S jedne strane problem je bio potrošnja. Za ekran veličine male knjige i sa tekstom koji je normalno vidljiv baterija je previše teška ili u drugoj krajnosti – ne traje dugo, tako da to bitno smanjuje upotrebljivost uređaja. Drugi problem ekrana je zamaranje očiju. Većina ljudi ima manje ili veće probleme dok čitaju s kompjuterskih i/ili sličnih ekrana i relativno brzo dolazi do zamaranja očiju te to također bitno doprinosi neupotrebljivosti.
S vremenom su ekrani sve bolji i bolji. Evoluciju ekrana moguće je lagano pratiti na dva nekad potpuno razdvojena, a danas sve bliža proizvoda – televizor i laptop/monitor. Prije nekoliko godina LCD televizori i monitori su u kratkom vremenu uklonili s tržišta televizore i monitore sa CRT (elektronskim topom) jer su imali brojne prednosti. Jeftinija proizvodnja, održavanje i transport (bitno su lakši), kvalitetnija slika, bitno manja potrošnja energije. Plazma se donekle uspjela održati, ali vjerojatno neće još dugo.
No nedavno se na tržištu ekrana pojavio novi vrlo jaki igrač. To su ekrani napravljeni u LED tehnologiji. Prednosti su mu velike u usporedbi s LCD ekranima. Potrošnja mu je u startu upola manja od LCD ekrana, a s vremenom će se još poboljšati. Puno su lakši – televizor s LED ekranom ako se ne računa postolje debeli su svega ~1 centimetar. A slika, slika je izuzetno dobra i u usporedbi s LCD tehnologijom dosta lagano odnosi pobjedu.
Znači li to da ćemo se uskoro pozdraviti i sa LCD (pa i plazma) tehnologijom ekrana?
No da se vratimo na temu. Slično kao i kod velikih ekrana tako se i na još jednom polju u zadnje vrijeme desio tehnološki skok. Riječ je o proizvodnji elektronskog papira. Iako taj razvoj nije imao direktne veze sa e-book čitačima odigrao je veliku ulogu. Elektronski papir je razvijen do te mjere da omogućuje da se na njega elektronski zapiše npr. stranica novina i da nakon toga ne treba više nikakvo napajanje, a da je sadržaj lagano čitljiv za sve do trenutka dok se elektronski ne obriše i/ili učita sadržaj nove stranice. Dakle, idealno za čitanje. Troši struju za vrijeme učitavanja stranice i nakon toga za vrijeme prikazivanja/čitanja stranice koliko god dugo to trajalo nema potrošnje energije.
Navedene osobine rješavaju većinu velikih problema vezanih uz izradu e-book čitača. Upotrebom elektronskog papira riješen je problem potrošnje, lakoće čitanja i zamaranja očiju i težine.
Preostala dva problema od kojih je jedan tehnološki a drugi financijski (djelomično i problem dostupnosti sadržaja iako ne izražen) su također u međuvremenu riješena.
Prvi, tehnološki, je pitanje radne memorije odnosno prostora za spremanje knjiga. Memorija je postala prilično jeftina i za vrijeme neaktivnosti ne troši energiju, a moguće ju je nabaviti u obliku raznih memorijskih kartica kapaciteta do nekoliko GB (uglavnom upotrebljavanih u mobitelima i digitalnim fotoaparatima) što je za knjige i više nego dovoljno jer jedna prosječna knjiga u txt formatu zauzme oko 0,3 MB (dakle na 1GB stane 3000 knjiga) tako da jedna pristojna biblioteka može biti smještena na jednu takvu memorijsku karticu.
Drugi, financijsko/dostupni problem je u međuvremenu također riješen. Na Internetu postoje legalno i besplatno dostupni deseci tisuća knjiga (Gutenberg projekt) koje su uglavnom one kojima su istekla sva prava. Osim toga također legalno su dostupne na raznim adresama relativno velike količine promotivnih besplatnih knjiga što stručne literature, a što beletristike. Naravno, kao i kod svih ostalih medijskih sadržaja ima i ogromnih količina polulegalnih ili ilegalnih (barem što se tiče copyright-a) knjiga svih vrsta. Istina uglavnom su na engleskom jeziku iako ih se u posljednje vrijeme može naći i na našem jeziku u većim količinama.
Kao što vidimo svi uvjeti su se stekli tako da je u zadnjih nekoliko godina počeo bum u pojavljivanju e-book čitača koji je započeo 2006. pojavom Sonyjevog PRS-500. Trenutno na tržištu postoji prilično šarolika ponuda raznih e-book čitača koji se razlikuju prema ugrađenoj tehnologiji što je jako ovisno o godini njihovog izdavanja. Evo i kratke liste najvažnijih sa godinama izlaska.
· FLEPia – Fujitsu (April 2009) – u boji
· COOL-ER ™ (2009) – Coolreader
· Plastic Logic (2009 predviđeno)
· Readius foldable eBook čitač – Polymer Vision (2009 predviđeno)
· Digital Reader 1000 SW – iRex (2009)
· Kindle 2 – Amazon (2009)
· Sony Reader PRS-700, PRS-705 – Sony (2009)
· Pixelar e-Reader – Pixelar (2008/9)
· Digital Reader 1000 by iRex (2008)
· Sony Reader PRS-505 – Sony (2007/8)
· Kindle – Amazon (2007)
· Cybook Gen3 – Bookeen (2007)
· Hanlin eReader – Jinke (distribuiran kao “Lbook” u Estoniji, Kazakhstanu, Rusiji i Ukrajini, a kao “BeBook” u Europi) (2007/8)
· Wattpad (2006)
· iLiad – iRex (2006)
· Sony Reader PRS-500 – Sony (2006)
Pri odabiru najvažnije je obratiti pažnju na nama potrebne funkcionalnosti kao i naravno na njihovu dostupnost (npr. Amazon i Sony ne prodaju izvan USA, Japana i EU).
Glavna karakteristika im je veličina dijagonale ekrana koja ide uglavnom od 6” ili 7” za većinu čitača do preko 10” (Digital Reader 1000). Ako Vam treba prijenosna knjiga onda ćete vjerojatno uzeti manji format.
Sljedeća bitna karakteristika su podržani formati u kojima su knjige. Naravno pri odabiru ćete se voditi također svojim potrebama i načinom na koji ćete dolaziti do knjiga i/ili dokumenata koje ćete čitati. – ako Vas zanimaju besplatne knjige bitni su Vam formati .doc, .rtf, .txt, .htm, .pdf. – za čitanje poslovnih dokumenata .doc, .xls, .ppt. – ako ćete kupovati knjige bitni su Vam formati .prc, .pdb, .lit, .epub, .fb2, ... . – za prikaz slika (uglavnom u nijansama sive osim FLEPia koji će biti u boji) važni su formati .jpg, .bmp, .png – ako želite slušati audio knjige onda format .mp3.
Naravno ima tu još puno raznih karakteristika koje Vam mogu biti manje ili više važne:
1. Koje operativne sustave/računala podržava – PC, Mac, Linux, ...
2. Opcije za pretraživanje i baratanje sa sadržajem – razni gumbi na kućištu
3. Količina raspoložive memorije – uglavnom dovoljno na svim modelima
4. Na koji način se spaja na računalo – WLAN (bežično), USB (kablom)
5. Da li podržava direktno spajanje na internet – direktno kupovanje knjiga, pretplata na neke novine, RSS servisi, ...
6. trajanje baterije – slično kod većine
7. moguć direktan unos sadržaja, komentara i sl.
8. mogućnost kupnje – da li se prodaje u samo nekoj od nedostupnih zemalja
9. prikaz u boji ili nijansama sive – u boji za sada samo FLEPia
10. ...
Na kraju naravno jako bitnu ulogu igra sa koliko nula se piše cijena e-book čitača. Pri tome dobro pazite da kupujete ono što ćete i koristiti. Kupiti nešto što je bolje od nekog drugog i zato bitno skuplje nije OK ako nam te karakteristike nisu uopće potrebne i nemate ih namjere ili mogućnosti koristiti.
Linkovi:
http://en.wikipedia.org/wiki/E-book
http://www.amazon.com/
http://www.coolreaders.com/
https://www.irexshop.com/
http://www.bookeen.com/
http://mybebook.com/
http://www.plasticlogic.com/product.html
http://www.frontech.fujitsu.com/
MR | e-poslovanje | 2 June 2009 |
Cotrugli Business School, nevladina organizacija SoL Hrvatska i portal za liderstvo Quantum21.net organizirali su u Zagrebu prvi Sol Forum u Jugoistočnoj Europi. Forumu je prisustvovalo oko 600 učesnika iz čitave regije bili su to uglavnom poslovni ljudi koji se bave strateškim pitanjima gospodarstva. Predstavljali su večinu zemalja regije Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku i Tursku. Svrha foruma je bila potaknuti sudionike na inicijativu za društvene promjene koje omogućuju pronalaženje rješenje za izlazak iz krize.
Gost Foruma je bio Peter Senga profesor na MIT Sloan School of Menagement u Massachusettsu jedan od vodećih svjetskih teoretičara menađmenta. Održao je predavanje i moderirao konferenciju pod nazivom “Kriza-prijetnje i prilike”. Prof. Senge slovi kao neupitan autoritet na području liderstva, strategije i održivog razvoja u svijetu. On je fokusiran na decentralizaciju uloge lidera u organizacijama i poticanju sposobnosti ljudi da učinkovito rade za zajednički cilj. Smatra da ljudske vrijednosti predstavljaju temelj poslovanja, koje je potrebno iskoristiti kao ključne kvalitete u organiziranju poslovnih potencijala.
“Zarađivanje novca svrha je današnjeg poslovanja, no u povijesti je cilj bio unapređenje društva. Teza da je smisao poslovanja profit stoji samo ako smatrate da je smisao života disanje” istakao je između ostalog prof.Senga. Istaknuo je i po njemu dvije najgore predpostavke današnjeg ekonomskog sustava, a to su:
-tvrtke posluju isključivo zbog profita
-ljudi žive zbog zarade i kupovanja.
Ove predpostavke ne smiju biti ciljevi nego sredstva za ostvarenje cilja.
Cilj prema prof.Sengeu ne bi trebao biti ni rast BDP-a. Ako nema gospodarskog rasta, dobro je poznato da su svi političari u svijetu u velikim problemima. BDP tako postaje ciljem, dok nitko zapravo nezna što ljudi žele i što ih čini sretnima. Kad ljudi do određene razine zadovolje osnovne potrebe, dokazano je da stjecanjem dodatnog imetka ne postaju automatski sretniji, a često se događa upravo suprotno.
Predpostavljam da su mnogi koji su slušali teze prof.Senge ostali pomalo zatećeni njima, ali ako realno sagledamo sami sebe teško da se nećemo složiti s njima. Često puta kad ostvarimo svoje dugo sanjane uspjehe veliko ushićenje i zadovoljstvo koje smo očekivali izostaje. Zadovoljstvo poslovnim i financijskim uspjehom ne može zadovoljiti sve druge potrebe koje kao ljudi imamo i koje se tim uspjesima ne mogu međusobno kompenzirati.
Valentina J.Z.T. | društvene teme | 1 June 2009 |
