Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža:
Ovih dana naveliko se raspravlja o famoznom zakonu o strateškim investicijama i naravno o brdu investicija i investitora, koji
samo čekaju kada ćemo im omogućiti da svoje lako stečene milijune ulože u lijepu našu. Naravno uz sve navedeno ide i...Ovih dana naveliko se raspravlja o famoznom zakonu o strateškim investicijama i naravno o brdu investicija i investitora, koji samo čekaju kada ćemo im omogućiti da svoje lako stečene milijune ulože u lijepu našu. Naravno uz sve navedeno ide i hrpa dušobrižnika i samo prozvanih zaštitnika prirodnih bogatstava, baštine i ljepota ove lijepe naše. I kao šlag na kraju dolaze veliki i mali, vrhunski i manje vrhunski, profesori, doktori i slični teoretičari ekonomski nauka, poznavaoci gospodarskih kretanja, iskusni analitičari i čitači misli prije navedenih investitora i zaštitnika narodnih bogatstava, koji daj svoja mišljenja o tome dali suti investitori samo naizgled investitori ili su zloguki lešinari prirodnih ljepota, uzurpatori tog narodnog bogatstva, skriveneželje da ostvare "profit" (ma kako li se samo usuđuju doći u ovu lijepu našu i zaraditi). Sve u svemu lijepa hrpica šarolikog društva koja nas pod dirigentskom palicom iz banskih dvora, svako toliko zaigraju, pa se svakodnevno upuštamo u rasprave tko je prav a tko kriv, treba li novaca tih investitora ili ne treba. A naša realnost i dalje juri galopom u smjeru ruba litice odubljeg ponora.
Nažalost istina je negdje sasvim drugdje. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, mi smo nacija sa kroničnim nedostatkom vizije, sa nedostatkom kolektivne svijesti o potrebi "društvenog kolektiva" bez obzira na politička, vjerska, odgojna ili seksualna opredjeljenja, bez obzira na imovinsko stanje naših tekućih računa, bez obzira na broj kvadrata kojih smo vlasnici. Mi smo društvo bez istinskog društva, skup jedinki koje u presudnom trenutku pokazujemo da bismo mogli kada bismo htjeli, kao što smo htjeli za jedno malo nevino dijete, teško bolesno, koje smo srećom pomogli ali na krivi način. Neki će me shvatiti krivo ja nisam protiv što se skupio novca da se Nora fora pošalje u SAD na toliko potrebno i jedino moguće liječenje, ali vjerujem da nismo napravili ispravno. Ispravno društvo ne bi sakupljalo novac za jedno dijete, ispravno društvo bi vrištalo na ulicama gdje je novac koji svakog dana svojim radom i postojanjem uplaćujemo onima koji kažu da tog istog novca nema kada su djeca i njihovi životi u pitanju, koji kažu da nema novaca za eksperimente koji mogu djeci spasiti život ali ima novaca za njihove eksperimente sa koje kakvim agencijama za praćenje investicija i za agencijama za i sa avionima.
Istina je drugdje. Prvo ova lijepa naša mora postati stvarno "naša". Kada postignemo da se mi kao građani postavimo spram vlastitog društva kao dobri gospodari, tada možemo početi razmišljati o poštovanju koje će nam pokazivati drugi koji iz bilo kojeg razloga dolaze k nama. Ne možete poštovati nikog ako ne poštujete sami sebe. A bez samopoštovanja ne možemo očekivati da nas poštuju, bilo "dirigenti iz banskih dvora" bilo investitori koji dolaze zaraditi. Poštovanje se daje pa se onda i prima. A mi smo društvo koje samo sebe ne poštuje, pa time ne poštuje nikog drugog.
Istina je da naša budućnost leži u nama samima, kada se sami počnemo ponašati kao "društveni kolektiv", tada će nas i cijeli svijet vidjeti, kao društvo sebi ravnih. Kada sami sebi budemo dostatni, tada će svi poželjeti biti uz nas uz poštovanje koje ćemo zasluživati.
Stoga vjerujem da je vrijeme da se prestane sa raspravama, diskusijama, analizama, proročanstvima i sličnim vračanjima, da se prestane suditi temeljem vlastitog iskustva i prikrivenih želja i pohlepe i da se postavi, ozbiljan društveni konsenzus iznad svih uvjerenja, bilo političkih, vjerskih ili bilo kojih drugih, konsenzus o definiciji vlastitog društva i nas pojedinaca kao sastavnih dijelova. Odredimo tko smo, što smo, kuda idemo, kuda želimo doći i kako to želimo postići, kako će se ponašati oni koje ćemo izabirati da provode naše odluke. Kada to postignemo postati ćemo društvo koje će moći otvoreno pozvati investitore da donesu svoj novac i da ga upotrijebe kako bi zaradili još novca a da pritom poštuju naše sudjelovanje i ono što ćemo im "dati" (posuditi jer većinu toga ne mogu preseliti ni da hoće), te da zajedno ostvarimo mi svoje društvene ciljeve, a oni svoje poslovne.
Dok se ne sjednu svi naši "dirigenti" i ne donesu minimum zajedničkih slaganja kao temelje, ništa se neće promijeniti.A na sjedanje za stol u današnjoj situaciji samo pravi glas građana ujedinjenih u zajedničkoj želji (baš kao 90te i 91e) za boljitkom izražen artikulirano, glasno i jasno i bez straha od vlastitih neuspjeha, može natjerati "dirigente iz banskih i susjednih dvora". Dok se to ne desi imati ćemo, investitore kvazi investitore, analitičare, dušobrižnike, ekonomske stručnjake i poznavaoce gospodarskih prilika koji će lamentirati i lamentirati, i opet lamentirati bez ikakvih pokazatelja da se stvarni problemi u stvarnoj državi jednom u stvarnosti i riješe.
Do tada ćemo ostati društvo bez društvene svijesti i savjesti.
