Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža:
p { margin-bottom: 0.1in; line-height: 120%; }Čitam tako neki članak o tabu pitanjima na razgovorima za posao i glavno tabu pitanje je, naravno, pitanje o bračnom statusu i broju djece. Otprilike vele da poslodavci iza tog pitanja imaju skrivene...Čitam tako neki članak o tabu pitanjima na razgovorima za posao i glavno tabu pitanje je, naravno, pitanje o bračnom statusu i broju djece. Otprilike vele da poslodavci iza tog pitanja imaju skrivene namjere, da nije bitna organizacija poslovanja, bitan je samo radni učinak i žele zaposliti osobu koja će im biti maksimalno na raspolaganju.Drugim riječima, poslodavci danas traže, dakle, robote jer u tehnološki osviještenom dobu u kojem živimo drugo ni nije za očekivati. Usisavači sami rade, perilice same peru, smart stanovi vele usisavaču da usisa, perilici da opere, vi samo na svom smartphone-u stisnete tipku. I sve živo je postalo smart, osim nas samih.Kada malo bolje pogledam, ne bi li nam tehnologija u poslu trebala olakšati, a ne zagorčati život? Di je kap koja je prelila čašu? Prelazak na mobitele? Facebook? Što se dogodilo da se stalno i stalno žurimo, nosimo posao svojim domovima, tražimo od zaposlenika da žive, dišu i spavaju svoj posao? Ne kužim.U takvom zagađenom svijetu moram priznati da se ni ne čudim da ljudi na svakakva pitanja graknu kao čavke da je to zabranjeno. Čak se i zakonima, pa i Ustavom RH zabranjuju pitanja o obiteljskom životu. To treba skrivati kao zmija noge, ne dao Bog da poslodavac pomisli da niste robot. Ne dao Bog. Ali, ruku na srce, koliko dugo možete skrivati da ste samohrana majka? Ili just married? Ako ništa drugo, osvanut će svježe uploadane slike na fejsu, osim ako i svoj privatni fejs profil morate u cjelosti podrediti poslu koji radite. Ima i toga, i da, žalosno je. U normalnim svjetovima, u zdravim radnim okolinama kod normanih i ljudskih poslodavaca, pitanje o bračnom statusu i broju djece je samo informacija koja će poslodavcu pomoći da bolje prihvati VAS kao kolegu sa svom svojom djecom u vrtiću, s vašim novopečenim mužićem koji vas planira odvesti na bračno na Havaje ili s plusićem na onom štapiću što cure kupuju u ljekarni i na koji se popiške i čiji rezultat svima natjera suze na oči. Nekom radosnice, nekom malo manje radosne, ali suze u svakom slučaju. U biti, hoću reći, sve je to normalno i ljudski i vaše privatne obveze treba poštivati. Uostalom, ako kažete poslodavcu da ste u sretnom braku s troje djece i on vas zaposli, to je poslodavac za kojega želite i trebate raditi! Iskreno, zapitajte sami sebe, treba li vam uopće poslodavac koji neće cijeniti vaš obiteljski život? Na kraju krajeva, to znači da onda neće cijeniti niti vas kao osobu, a vrlo vjerojatno neće cijeniti ni vas kao radnika, niti vas motivirati, niti vas nagrađivati, samo će vam s vremena na vrijeme zamijeniti baterije...I onda kada napravimo podužu listu tabu pitanja za intervju za posao, dođemo do toga, što vas uopće smije pitati? Kapa dolje pitanjima o sposobnostima i kompetencijama, ali kada se odluči za vas, neka se odluči za vas sa svim vašim obvezama. Zašto bi bilo neprimjereno reći da imate sina od 10 godina? Zar ne želite da, kada vas taj isti sin nazove na posao da ima temperaturu 39,5 možete otrčati doma u pomoć jer vam je poslodavac, već samim time što se odlučio za vas, dao zeleno svijetlo za takve i tome slične situacije? Zašto je to tabu? Zašto je ljudskost tabu? Gdje je nestao čovjek?Ne znam što se dogodilo da pitanje o braku i djeci nije nešto s čim se čovjek treba ponositi i dičiti, nego se pokriti po ušima i moliti Boga da ga se to ne pita, a kad ga se pita, pljuvati po poslodavcu jer je to zadiranje u privatnost. Dapače, kazna za poslodavca ako postavi to pitanje je i po nekoliko tisuća kuna.Ne znam koga bih uopće okrivila za to, a osjećam potrebu da nekoga okrivim. Poslodavci imaju pravo upoznati vas i prihvatiti sa svim svojim obvezama jer smatram da kvalitetnog odnosa u suprotnom neće biti. Zaposlenici se, naravno, bune da je to diskriminacija i da nije u redu da posao dobije netko drugi tko nema obiteljskog života. I tko je kriv? Da li je krivo vrijeme? Klima? Podneblje? Krivo je more? Balkan?Kako bilo da bilo, čovjek je najbitniji u cijeloj toj priči. Svi mi imamo obitelj, kakva god ona bila i od koliko god se članova sastojala i ne znam koliko se to dugo može skrivati od poslodavca. Kad-tad će isplivati na površinu i niti jedan šef koji vas zaposli na temelju toga što ste neudani/neoženjeni neće ostvariti svoj naum da vas takvim i zadrži, osim ako na kraju ne postanete njegov Igor, s kvrgom na leđima, bez ikakvog života osim onog u 4 zida ureda, za što ste si onda sami krivi. Svi ćemo imati obitelj i biti u braku, a raditi se mora. Pa zašto se jednostavno svi ne pomirimo s tom velikom istinom da smo naprosto ljudi od krvi i mesa i da možemo na sav glas svima obzdaniti: DA, IMAM OBITELJ I PONOSIM SE NJOME.
