Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža:
Da odmah na početku raščistimo neke stvari. Nisam ateist, nisam Internet trol, nisam jedna od onih koji namjerno provociraju, nisam ekstremni vjernik, niti sam sotonist. Ne želim udaviti nikoga svojim stavovima i mišljenjima, ne želim prenijeti na...Da odmah na početku raščistimo neke stvari. Nisam ateist, nisam Internet trol, nisam jedna od onih koji namjerno provociraju, nisam ekstremni vjernik, niti sam sotonist. Ne želim udaviti nikoga svojim stavovima i mišljenjima, ne želim prenijeti na vas svoja uvjerenja, svoj stil života ili svoj način prehrane. Svi smo mi različiti i imamo pravo na tu različitost. Na vama je da sami odaberete što je za vas najispravnije i u kojem ćete pravcu krenuti. Ja ovdje pišem o svojem.
Dakle, tema je moje putovanje kroz onaj famozni zaručnički tečaj.
Prvi dan nas je dočekao velečasni, horda ostalih mladenaca (odokativno 50ak parova) i jedna zagušljiva i pakleno vruća prostorijica. Nakon što smo potvrdili svoju prisutnost, krenulo je predavanje. Već su same uvodne riječi velečasnog otkrivale potencijal za jedan ovakav članak. Znači, čim je otvorio usta odmah je pridobio našu pažnju. Pa kaže „dragi mladenci, dobro došli na zaručnički tečaj, hvaljen Isus. Ja sam taj i taj, župa ta i ta. Slušat ćete tečaj 5 dana, svaki dan drugi predavač.“.
Jedan dan psihologinja, drugi dan doktorica, treći dan bračni par i zadnji dan njegova malenkost. Danas, tj. prvi dan ćemo također slušati njegovog kolegu velečasnog. S obzirom da oni imaju svoje troškove i daju tim predavačima neku malu svotu, on bi molio da tko može da da „simboličnih“ 100 kuna po paru. Dragi i ja smo se samo pogledali. 100 kuna?! Simboličnih?
Tu je već u samom startu sve krenulo nizbrdo, pa ravno u provaliju. Malo smo kopali prema središtu Zemlje, što bi Đole rekao - tamo di đavoli se kote. E točno taj put smo prošli ruku pod ruku s ovim tečajem.
No, vratimo se na trenutak onim simboličnim kunama. Gospodo svećenici, to se tako ne radi. Svi znamo što znači simbolika. Ukoliko doista mislite da bi svatko trebao dati simboličan iznos onda to tako i predstavite i pustite ljudima, koji ionako krpaju kraj s krajem, da sami zaključe koliko je u njihovoj mogućnosti odvojiti za vas. Da, za VAS. Od 5 dana predavanja, 2 dana smo slušali velečasne. Tako da skoro pola iznosa ide vama u džep, osim ako se niste svog dijela odrekli u korist onih doktora, psihologa i bračnog para kojeg ću brojiti kao jednu osobu jer kad uzmemo vremenski pola predavanja muž/pola žena, dođe nam na isto kao da je predavala jedna osoba.
Prije nego krenem još dublje u sadržaj tečaja, malo ću pojasniti kako ja gledam na stvari. Nisam nevjernik, vjerujem da Bog postoji. Netko to od gore vidi sve. Često Mu se obraćam, razgovaram s Njim, molim da svim ljudima oko mene bude dobro i zahvaljujem Mu kada se nešto dobro zaista i dogodi. Vjerujem u dobrotu, pomaganje, poštenje, iskrenost i ljubav te da sve to skupa ima vrijednost i težinu i to je moja vjera.
Ne idem u crkvu, ne osjećam potrebu sjedati u prvim klupama i pokazivati se (čast iznimkama s ispravnim razlozima). Ne idem u crkvu gledati preko ramena koliko je susjeda Štefica dala milodara, da li mu je uvalila same žute ili se našao i pokoji medo. Kod ove teme su oči ljudi širom otvorene, ali usta širom zatvorena. O tom se ne govori, ali većina to prati. Ja sam se s tim susrela još u osnovnoj školi. Tko je dao medu taj je bio faca. Ništa drukčije nije ni kod odraslih - tko više plati, više cijeni velečasnog i svetu misu, a samim time i više voli Boga.
Ne idem u crkvu skrušeno ispovijedat svoje grijehe, a ne misliti to. Ne idem u crkvu zbog sebične satisfakcije po neku sigurnost da je sranje koje inače radim kroz pričest i jednog očenaša opravdano kod Boga. Vjerujem da Bog prašta, ali dio je i na nama. Ako na kraju ne oprostiš sam sebi i ne kreneš dalje u ispravnom smjeru, džabe ti sve. Ne idem u crkvu zbog svih onih incidenata s pedofilijom. I još gro stvari koje nemaju nikakve veze s vjerom i s Bogom. Ne idem u crkvu. Točka. Sasvim sigurno u svoja 4 zida, a i van njih na svakom koraku osjećam Boga i to me čini zadovoljnom i ispunjenom, bez potrebe da svojim prisustvom u crkvi nekome trećem dokazujem koliki sam vjernik. Opet velim, čast (na žalost malobrojnim) iznimkama.
No, da se vratim na temu. Približava se vjenčanje i bez puno razmišljanja ušli smo u to da bi se vjenčali u crkvi. Lijepa crkvica, Hammond orgulje, naježene dlake, Ave Maria, mama plače, tata plače, svi plaču, emocije pršte na sve strane... Odlučili smo se vjenčati u crkvi zbog cijelog tog doživljaja i ugođaja, kao i većina mladih ljudi. Ali, kada malo bolje razmislim o tome svemu, dođem do zaključka da je i taj crkveni obred vjenčanja ustvari obred za dokazivanje svoje ljubavi DRUŠTVU kako bi u ovoj našoj zajednici bili prihvaćeni kao muž i žena. I ovdje namjerno velim društvu iako se radi o crkvi zbog mentaliteta našeg naroda. Većina našeg društva mrko gleda i izopćuje pojedince koji se vjenčaju samo kod matičara. Joj, jesi čul da se mali od Jože nije venčal u crkvi? Isusek, Isusek...Ja sam si mislil da to fino odgojeno dete, a kad ono deda mu se u grobu prevrnul kad je to videl.
Upravo zbog toga uzet ću si slobodu i reći da se puno mladenaca upravo zbog tradicije hrvatskog naroda vjenča u crkvi, čisto da to skinu s dnevnog reda. Jako mali broj, ako ih uopće i ima, u stvarnosti prakticira vjeru i živi u duhu s Isusom Kristom i crkvenim naukama, prije i poslije braka. Inače što se tiče samog braka pred Bogom, vjerujem da par koji se zaista voli, poštuje i koji gradi svoju sreću na temelju svih onih vrijednosti koje sam ranije navela, je već priznat od strane Boga, nevezano za svećenikovo mahanje pred oltarom. U takvog Boga ja vjerujem.
Dakle, dan prvi na zaručničkom tečaju je počeo tako da smo dobili informaciju da se to zapravo plaća i to poprilično. Zastanimo na trenutak i napravimo jednostavnu računicu. Min. 50 parova x 100 kn = 5000 kn. E sad tih 5000 kn podijelite na 3 (jer ona 2 velečasna neću brojati mada sumnjam da si nisu uzeli dio tog slasnog kolačića). Dobit ćete cca 1600 kn minimum. 1600 kn za sat i pol predavanja je bome fina satnica. Neki ljudi rade mjesec dana za to. Ja im osobno ne bih dala niti jedne kune jer nisam slušala doktora na nekom medicinskom tečaju nego su svi oni govorili u duhu vjere pa neka ju i promoviraju. No maknimo se sada s financijske strane, ima tu još dosta toga za napomenuti. Duhovnog.
Predstavili su nam prvi dan kao jednu malu duhovnu obnovu. Velečasni je naravno pričao o vjeri, o Isusu, o apostolima itd. Ali također je ispričao i anegdotu kada su kod njega došle dvije cure, u martama, obučene u crno od glave do pete i htjele su s njim popričati o crkvi. Pritom su iznijele sve ono najgore o crkvi, od križarskih ratova do pedofilije. Također su na pitanje velečasnog u koga one vjeruju pogledale kroz prozor i rekle da vjeruju u drvo. E to nisu smjele reći. Tu ih je velečasni pošteno oprao. Barem pred nama. Da kako netko može vjerovati u drvo, da s drvetom ne možeš razgovarati niti se poistovijetiti. I ja si sad razmišljam, da li je uopće bitno u što vjeruješ ili je možda ipak malo bitnije kako se ti iznutra osjećaš i kako se ponašaš? Treba poštovati svačiji odabir, bilo to drvo, lampa, planina ili špagete s mesnim okruglicama, dok god time ne maltretiraju, zlostavljaju ili štete drugim ljudima, fizički ili mentalno.
U crkvi je vrijeme stalo. Malo fali da u dvorištu crkve ne pale vještice na lomači. A nikada vrijeme ne može stati. Sve se mijenja. Sve ide. I mijena je jedino što je stalno. Pa tako i ovdje. A ljudi nisu bedasti. Ljudi to prepoznaju. I tko iole razmišlja svojom glavom shvatit će da je razgovor s tim curama mogao toliko bolje, toliko elegantnije izvesti i spasiti obraz crkvi. Umjesto da je onako besramno pljuvao po njima i pritom osuđivao sve što hoda, a ne liže oltar, mogao ih je normalno saslušati i porazgovarati s njima o tom duhovnom stanju u kojem se nalaze kad na svoj način pričaju s drvetom. Zar nije u tom poanta? Smiješ se ljudima koji vjeruju u drvo, a u Bibliji piše da se Bog ukazao kroz gorući grm i u to vjeruješ bez pogovora. Možda se njima ukazao kroz drvo, šta znaš? Ne možeš znati. Živi i pusti cure da žive. I ne osuđuj. Tvoj Isus nije osuđivao.
Nadalje, kroz 5 dana tečaja upoznali smo kako kontracepcija ne valja, treba na prirodan način računati plodne dane, jer Bog je htio da tako bude, zato nam je i dao pamet da znamo računati. Također prezervativ pruža samo 80% zaštite od spolno prenosivih bolesti. I to je doktorica naglasila tih SAMO. Ma daj molim te. Samo?! Pa bez prezervativa si tek u gabuli - 100% nezaštićen! Ne kužim. Ne bih se baš dala u ruke te doktorice da me liječi. Također, nije dobro ni kada muškarac pazi, tj. ranije prekine odnos jer je to nezadovoljavajuće za oboje i smanjuje se povezanost s partnerom. Također, nije samo crkveno mišljenje već su i stručnjaci na temelju istraživanja ustanovili da spolni odnos prije braka narušava vezu jer se tada ne komunicira dovoljno i dubinski ne upoznaje partnera. Bolje da ovo ipak ne komentiram jer mogla bih do preksutra, ostavljam vama da malo razmislite o tome. Ako ste jedni od onih koji na svaki moj komentar u ovom članku pokušavaju pronaći argumente koje bi mi lupili za kontru, sada je vrijeme da zastanete i zapitate se. Baš na ovoj temi. Što ja činim? Kako se ja ponašam? Kako ja djelujem? Što bi MOJA crkva rekla o meni?
No meni je ipak najviše tuge, jada i čemera unijelo ovo zadnje predavanje. Nikada u životu nisam tako jako osjećala da negdje ne pripadam. Skoro sam briznula u plač. Prvo, velečasni je očigledno nametao svoju volju, od toga koju pjesmu treba izabrati, s kim hodati prema oltaru i na kraju kako krstiti tek rođeno dijete. Idem redom. Prvo, nije primjereno uzeti da u crkvi svira pjesma „Vjeruj u ljubav“ jer nema nikakve veze sa crkvom. A nakon cca pola sata u jednom sasvim drugom kontekstu govori kako je njemu prekrasna pjesma koju je napisao indijski pisac, nekatolik, ali on ju svejedno voli mladencima pročitati na njihovom obredu vjenčanja jer je njemu prelijepa i to svakom savjetuje.
Drugo, na sva usta ismijava očevo vođenje mladenke prema oltaru kada mladenka i mladenac žive zajedno. I cijela dvorana na to također prasne u smijeh. Jedino ja maltene u plač... Kakve sad to veze ima? Kad ćemo tako, ajmo postrojiti sve do jedne mladenke i zaključiti koja od njih je zaista zaslužila hodati prema oltaru u bijeloj haljini? Mislim, gluposti. Toliko licemjerja, osuđivanja i podmuklosti na jednom mjestu već dugo nisam doživjela. Ali najgore od svega su ipak bile upute kako sami možemo krstiti tek rođeno dijete sa smrtnom bolesti, da ne umre nekršteno. Jer inače šta? Šta to malo dijete može biti krivo Bogu? Postoji li išta nevinije na svijetu od njega? Ako ga se slučajno ne poškropi s malo vodice di on ide? U pakao možda?? Zar ono već samo po sebi nije mali Božji anđeo? Tko je njega stvorio ako ne Bog? Kakve su to teme uopće? Uf... Dok dođem malo sebi preći ću na sljedeću stavku. Dajte mi nekoliko sekundi da izbrojim do 10.
Bilo je i govora kako je Bog stvorio muškarca i ženu, a ne ovo i ovo. Krenula sam tu pisati svašta mada sam stala jer sam zaključila da je to ipak tema za cijeli jedan novi članak. Samo ću reći meni recimo nije normalno što svećenici nemaju žene. Ili muževe. Samo da imaju nekog. I njih je Bog stvorio od krvi i mesa, dao im spolne organe i dao im nagone kao i svima nama ostalim. I samim time život u celibatu, samostanima i kojekakvim neprirodnim okolinama ne mogu donijeti ništa dobro niti zdravo. Otuda i toliko pedofilije. To su tek strahote, što oni rade u svoja 4 zida.
Bog nije ni zamislio da žene budu podčinjene naspram muškaraca. To je izrod naroda i onoga „tko jači taj i tlači“. Sve je to produkt čovjeka i to se nažalost udomaćilo do dana današnjeg, pogotovo u crkvi. Ja osobno ne vidim razloga zašto žene ne bi mogle služiti svetu misu. Ne zato što sam neka feministkinja nego jednostavno zato što smo svi jednaki pred Bogom, zar ne?
No da se vratim na zadnji dan našeg tečaja. Tečaj se približio kraju i prozivanje za potvrde samo što nije počelo. Prije samog prozivanja velečasni je izričito napomenuo: „Prozivanje nije po abecednom redu. I molio bih da pripremite onih 100 kn“. Mi smo bili među zadnjima za dodjelu potvrda tako da smo svjedočili cijeloj toj ceremoniji. Par dolazi, dobije potvrdu i predaje tih 100 kn, a velečasni... kako ih je samo trpao u vrećicu. U VREĆICU! Faking veliku vrećicu. Sve bilo gadno za gledati.
Meni je taj tečaj bio pregrozan. Doslovno tuga, jad i čemer, na rubu plača. Osjećaj nepripadnosti jači nego ikad. Ne možeš vrištati, ne možeš plakati, ne možeš ništa. Samo tamo sjedim i suznih očiju gledam oko sebe. Gledam ljude koji su zadovoljni, veseli, smiju se na šale i pošalice velečasnog, jedan par je čak dao 200 kn. E oni su tek dobili Božjeg blagoslova na pretek!
Poanta je da te niti jedan svećenik tu kod nas neće vjenčati bez tog tečaja, a trebao bi. Trebao bi moći uvijek te vjenčati. Trebalo bi im biti drago što se mladi ljudi hoće vjenčati u crkvi. Trebali bi privući još više ljudi da dođu kod njih, a ne odbijati ih. Nas su svojim ponašanjem odbili. Jedino je problem u tome što nam je vjenčanje ubrzo, i preskupo je i prekomplicirano okretati organizaciju naglavačke i kretati sa svime ispočetka.
Pregrmit ćemo to tko će datoga momenta stajati ispred nas i vjenčati nas. Najbitnije je Tko će stajati rame uz rame s nama, bilo da smo u crkvi, na livadi ili na Marsu. A s Njim smo već odavno i znamo da će nas čuvati, podupirati, voljeti i voditi i na kraj svijeta ako treba. Idemo svi zajedno. On nije nešto nedokučivo, On je tu, vrlo blizu, među nama i u nama. Uvijek i svuda. A crkva? Crkva je nešto sasvim drugo... I nisam baš najsigurnija da li bi Ga prihvatila pod svoje okrilje kada bi se ponovno spustio među ljude, onako jadan, prljav i siromašan. Jedino što sa sigurnošću mogu reći je to da ne bi mogao ljubav okruniti brakom. Bar ne na „domaćem terenu“.
