Pčelica
Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža:
Susret sa birokracijom malo kome predstavlja zadovoljstvo, ali ona je naša neminovnost i nemamo drugog izbora. Birokracija se hrani svojim položajem koji uživa u odnosu na građane i na svaki način pokušava sama sebi zbog svojeg širenja omogućavati...Susret sa birokracijom malo kome predstavlja zadovoljstvo, ali ona je naša neminovnost i nemamo drugog izbora. Birokracija se hrani svojim položajem koji uživa u odnosu na građane i na svaki način pokušava sama sebi zbog svojeg širenja omogućavati sve veće ovlasti. Nerijetko joj to i uspijeva, pa se tako uvlači sve više u naše živote stvarajući dojam kako ona postoji da nam pomogne, ali veoma često to nije tako.
Prošlo je četrdesetak godina kako je osmišljen projekt dječje štednje "Pčelica". Željelo se time potaknuti djecu da od malih nogu naviknu na štednju, ali i roditelje da umjesto kupnje često bezveznih stvari novac polažu djeci na štednju. Malo je danas vršnjaka Pčelice koji nisu bili njezini članovi. Mnogi se vjerojatno još uvijek sjećaju skromnih,ali maštovito dizajniranih kasica za sitan novac koje su dobivali od banke i nakon toga ih donosili u štedionicu da se isprazne i upišu na njihovu štednju.
Da tako je bilo sve do prošle godine, a onda birokratski potez. Štednju koju djeca imaju u bankama po bilo kojem osnovu više ne mogu podizati njihovi roditelji bez odobrenja Centra za socijalni rad. Doživjeli su roditelji po povratku sa godišnjeg odmora šok utvrdivši da novac sa dječje štednje ne mogu podići u iznosu većem od 900 kuna mjesečno, jer postoji opasnost da će taj novac upotrijebiti za nešto drugo, a ne za dječje potrebe.
Nimalo im nije pomogla ni činjenica da su upravo oni ti koji su taj novac polagali na dječju štednju što su pokušali dokazati, ali bez nadležnog Centra za socijalni rad ništa. Ni činjenica da će taj novac biti utrošen za potrebe djeteta ne znači ništa. Zamislite samo za uređenje dječje sobe treba u Centar donijeti projekt ovlaštenog projektanata koji svakako treba platit i cijena mu nije mala. Možda nakon toga na štednji koje dijete ima neće ostati ništa, ali koga briga. Birokracija je došla opet na svoje i ona nam uređuje način života.
Moram priznati, postoji mogućnost da nisu svi roditelji savjesni i da se može dogoditi da potroše dječju štednju, ali zar zbog pojedinaca treba kažnjavati i one koji itekako misle na dobrobit svoje djece. Možda bi ipak trebalo razmisliti do koje se mjere državne institucije bez ikakvog razloga mogu miješati u naš život. Konačno postavlja se i pitanje gdje je granica do koje će nam raznim zabranama ulaziti u naš svakodnevni život.
