Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima i kolegama putem društvenih mreža:
Ukoliko ste vlasnik stana mnogi vas u današnje vrijeme sigurno smatraju sretnim. To što vjerojatno otplaćujete kredit sa ne baš malim kamatama brzo se zaboravlja, jer je to još uvijek bolje nego biti podstanar. Mnogima je san imati vlastiti krov nad...Ukoliko ste vlasnik stana mnogi vas u današnje vrijeme sigurno smatraju sretnim. To što vjerojatno otplaćujete kredit sa ne baš malim kamatama brzo se zaboravlja, jer je to još uvijek bolje nego biti podstanar. Mnogima je san imati vlastiti krov nad glavom, a to postaje sve teže i teže ostvarivo. Biti vlasnikom stana ponekad baš i nije uvijek prevelika sreća kako to mislimo. Nedavno sam imala priliku razgovarati sa nekim ljudima koji se sve više susreću sa raznim problemima vezanim uz njihove zgrade. Vlasnici novih stanova nikako da u garantnom roku ostvare garancijom obuhvaćene popravke u svojim novim stanovima. Lopticu odgovornosti prodavači stanova prebacuju na izvođače, ovi pak na podizvođače i tako redom. Uglavnom malo je stanova na koje nema poprilično primjedbi, ali njih nažalost vlasnici uoče nakon useljenja, pa onda mnogi problemi postaju naprosto nesnošljivi. Ukratko unatoč garanciji koja bi trebala biti doista ono što joj ime znači ona ne znači ništa. Vlasnicima preostaje, da dočekaju možda da padne neki balkon ili popucaju zidovi, pa da se onda nađe neki organ koji će reagirati ili kao druga solucija preostaje im dugogodišnja i skupa parnica čiji rezultat je neizvjestan.
Ništa bolje nisu prošli ni građani koji su otkupili stanove nad kojima su imali stanarsko pravo. Realno gledajući oni su te stanove još u onom bivšem sistemu kroz izdvajanja za stambenu izgradnju u velikoj većini već platili, a sada su ponovo kupili svoje. Nisu oni nezadovoljni, sretni su jer su i stanovi mogli završiti kao što je završila većina društvene imovine, pa bi uz sve još ostali na ulici. Nezadovoljni su oni što su im stanovi prodani, a da prethodnih godina nitko nije uložio ni lipe u održavanje zgrada. Nije potrebno nikoga uvjeravati u to kakva je situacija sa tim stambenim fondom. Dovoljno je proći gradom i pogledati malo fasade. Ravni krovovi koji su postali hit već prvom polovicom prošlog stoljeća prokišnjavaju. Dešava se to i u starim, ali i u novijim zgradama. Najbolji primjer je Novi Zagreb i još neka naselja građena 60-tih i 70-tih godina, a vjerujem i mlađa. Dakle sve su to problemi koje je sve teže rješavati, jer financijska situacija ne ide tome u prilog. Zanimljiva je i činjenica, da svih ovih godina javnost nije saznala kako se troši novac dobiven prodajom ovih stanova, a koliko me sjećanje služi on je trebao biti namjenjen izgradnji novih stanova. Međutim to je tema o kojoj bi se moglo itekako raspravljati.
Možda bi sve ovo bilo jednostavnije da se i država nije pobrinula malo otežati položaj suvlasnika u zgradama. Vjerujem da svi znadete, da se mora plaćati obavezna pričuva za održavanje zgrade. Zakonom je propisano, da je plaća vlasnik stana. Određen je minimalni iznos, a suvlasnici se mogu dogovoriti i o većem izdvajanju za tu svrhu, ali to je uglavnom rijedak slučaj. Određeno je i da svaka zgrada mora imati upravitelja koji se za određenu naknadu brine o zgradi, a biraju ga suvlasnici. Konkretno u Zagrebu ima popriličan broj tvrtki koje se uz građevinsku i još neke djelatnosti bave i upravljanjem zgradama i tu počinju problemi. Ukoliko se nije odabralo kvalitetnog upravitelja možete biti sigurni, da vam osim onoga osnovnog za ništa drugo neće brinuti. Postoje zgrade u kojima pojedinci ne plaćaju pričuvu godinama, a upravitelju zgrade je prevelika gnjavaža baviti se utuživanjem dužnika, pa se događa, da se veći popravci ne mogu izvršiti iz pričuve, a da ne govorim o poboljšanju stambenih uvjeta. Možete vi odlaziti kod vašeg upravitelja zgrade, ali to vam je samo gubitak živaca i vremena.
Zašto pišem o tome, pa jednostavno zato što pod hitno treba mijenjati neke odredbe u postojećim zakonima i osigurati građanima lakše ostvarivanje svojih prava u toj oblasti. Možda bi trebalo povesti računa i o većoj kontroli onih koji su nadzorni organi prilikom gradnje objekata, jer nekako mi se čini da ni oni ne rade savjesno svoj posao. Pravo da tako mislim daju mi balkoni koji padaju, zgrade u Vrbanima gdje građani nisu mogli koristiti vodu u svojim stanovima osim za sanitarne potrebe, ali i mnogi drugi slučajevi koji su manje poznati. Evo ovo je prilika svima onima koji rukovode i upravljaju općinama i gradovima, da svojim konstruktivnim prijedlozima o potrebnim izmjenama zakona olakšaju život svojih građana i tako pokažu svoju brigu za njih. Biti će to sigurno korisnije nego verbalno beskorisno razumijevanje brojnih problema sa kojima se susrećemo.
